Ako umrem ja ili se kao sad, budem mrtva pravila, nećeš ni da osjetiš. Samo ćeš tiho žaliti
U nekom drugom gradu, u nekoj drugoj ulici pokislih brestova, što ne možeš da se sjetiš nekog s naličja vremena i kako te je živog jedna suza kao Jordan udavila.
Ne raspoznajem jutra...
Miris hljeba, friško skuvane kafe, jutarnjeg smijeha koji se razljeva gradom
Računam u sintakse da smo nekad stvarno živjeli na ovoj planeti
Februar je mjesec odlazaka. Sjetimo se Sofije Šol, bijelih ruža i 22 februara 1942. Sjetimo se onih čije su glave giljotinom odsjecane jer su se nenasilnim sredstvima i rasturanjem letaka borili protiv nacističkog režima i fašizma. A vi. Borite li se?
Ja sam Njeno osobno Ministarstvo tajni i pratim je kao sjena od kako su nam izrasla ratna srca. Samo, ta kucaju u nanulama, zavežljajima i na jeziku koji još savladale nismo jer se plašimo liftova i zemljotresa...
Pišem pismo vjeverici i spremam se za razmjenu Ponesi nešto tvoje, kad te pitaju carinici
Kaži ,,to su sitnice,sve što joj nisam uzvratio,, Ja ću svoje, dragocjeno zrnevlje što liječi, balu svile Miholjske vile kojom se tvoje grubosti zamotavaju...
Za mene će uvijek ostati ,,posebni,, ali po svom osmjehu, Falila su im samo krila, da se preobraze u najljepšeg leptira. Ako su oni spremni tako i toliko ljudima dati, grijeh nad grijehovima je od njih, bilo šta, osim zagrljaja, uzimati.
Kad se jednom vratiš biće sunčano jutro. Gnijezdiće se golubovi pod urušenim krovom stare stanice kao dokaz da nas ljubav ne napušta lako. Nisu nas pogodili kad su gađali s brda nas su ubili Znakovi kraj puta. Na betonskom zidu lijepo je pisalo *volim te*