Kako sam se uopšte razdijelila na glupa sitničava dokazivanja da nekom budem nezaborav, sestra, prijatelj, majka i kćer
I biće sasvim u redu i potpuno fer što me je rijeka Leta oprala od onog ljeta, kaldrme i tolikog svijeta
Što si mi bio ti
Zastarjele emocije više nikom ne vrijede, tek prstohvat elegije kako sam tražila ljubav u ljudima
Odanost i svila najbrže izblijede kad te zavede patvorne zvijezde sjaj
Po duši zagrebe igla negdje na kraju vinila
Kakva balada za kraj...
I da se nasmijem ako se slučajno sretnemo na nekom balu nebeskih školjki
A tebi, sve Jude svijeta da se čude kome si dao moje bisere
I kako ti se srebro zatamnilo od hemije loše
I odvage loše prodane duše
Možda začuješ melodiju pola metra vjetra.
Svira Ukulele sonet na koji me majka proklela objašnjavajući pripadanje.
Dršće mali kolibri na istanjenoj žici
Dušu mu spremam na propadanje
Prodati carstvo i suzu iz očiju za konja i kočiju
silno li je...
Sviraj harmoniko, šugo stara, poj rugobo kao nikad prije, sviri stara k'o da ništa bilo nije
Nek' cvili od tuge šaka podstanara što dom je svoj našla pod ranjenim krilom ždrala
Sviri harmoniko krčmarskom Bosnom
Samo me tuga i pjesma nikad nije izdala
Kad bih se ponovo rodila ne bi izabrala ni onaj vijek. Ni ovo vrijeme. Ne bih vala ni ono nebo sa obješenim zvijezdama kao grozdovima, umjesto da slade bodu tamo gdje si mekan. Ni državu ne bih, gdje god sam išla ona se pocijepala. Ne bih ovo ništa ...
Samo ponekad, među bijelim košuljama
Kad se sve utiša pred noć i san
Zašušti nešto mirisno i nježno utjehu da da...
Znam Dobra Dušo Da Si To Ti
Znam i da se kriješ.
U rukavima.
Jer sam ti htjela govoriti bori se da živiš, a ti življi nego ikad crtao šarene laže po likovima ljudi. Brisao ih kao privid u staklu, kao da ti nikad neće zatrebati ornament iz nečijeg srca da ti osmjeh zašareni srećom i zagolica tugu kad svrati...