Što se tiče muzičkog dijela festivala, prvo veče sa Del Arno Bendom, briljantnim Zoosterom, energičnim i usviranim Goblinima, te Ritmom Nereda bilo je sjajno za sve nas pomalo prosijede, ali još mlade u srcu i duši. Muzičko rok – pank – rege veče na tragu onih od prošlog i pretprošlog festivala kad smo se svi grlili, smijali i skakali k’o ma’niti. Ponovo draga generacijska lica svuda oko nas. Predivna energija.
Kako slijedi, Krst i Čubura su ipak i prije svega, stanje duha. To je mangupski Beograd, fer i po malo naivan u svojoj suštini, jer računa da se u kosmičkoj pravdi stvari ipak poslože po zasluzi.
Maštao sam da napravim biznis sa Slatkom mapom Beograda. Tu označim iliti tagujem gdje se šta dobro nalazi, pa vi onda put pod noge. U vizitu, što se kaže.
Na djelu je obrazovna destrukcija, kako je to lijepo definisao profa Refik Šećibović koji kaže da su društva danas opsjednuta destrukcijom u različitim oblicima. Pogotovo u životu Z-et generacije koja ju je apsorbovala kroz medije, društvene mreže i video igrice. Uz pomoć novih tehnologija dobijeni su sadržaji bez emocija, sa nasiljem kao normalnim vidom života. Najčešće se pokazivalo u virtuelnom svetu, kao i međusobnim odnosima u školi.
Ovako zreo sa 51. godinom, festival je preturio svašta. Burna geografija na kojoj živimo nije mimoišla ni njega. Nosi ožiljke, ali traje i ne da se dušmanima. I u bivšoj zemlji je to bio jedan od ključnih kulturnih događaja godine.
Na Salašu smo se okupljali porodično. Kao djeca, mrzili smo slične izlete jer su drugari ostajali u gradu, izvodeći ko zna kakve vragolije ispred naše zgrade. Bukvalno smo sestra i ja bolovali zbog toga.