Stari Latini su govorili – Res non verba, odnosno - djela, ne riječi. U tom duhu, pojavljuje se čovjek koji pređe 10,000 kilometara samo da bi odao počast drugom čovjeku. Kakav gest. Kakav potez. Van svih šablona. Ostajem zatečen i danima u sebi vrtim tu sliku.
I dok se književni zemljotres oko NIN-ove nagrade još uvijek sliježe po balkanskim brdima, teško se oteti utiscima radosti koji provejavaju od Banjaluke do Beograda, Prijedora do Broda, Zagreba do Kragujevca.
Beograd je velik i lijep grad, prebogate i burne istorije. Kao takav, ima čak i svoje bajke. Nisu one napisane specifičnim jezikom bajki H.K. Andersena i uglavnom nemaju srećan kraj, ali po svojoj suštosti one postoje. Tu su.
Prema dostupnoj dokumentaristici, izgleda da je Studio B zaista bio perjanica naprednog radijskog etra i novinarske imaginacije, inovacije. Promukli glas Duška Radovića i dalje odzvanja Beogradom kroz beskonačne lucidne citate diljem virtuelnih platformi. Isprljani su prahom banalnosti, ali pristojno prisutni u tkivu naroda.
Podsjećale su njihove kretnje na minijaturno lutkarsko pozorište. Dvije glavne lutke šetaju na maloj sceni, povremeno se sudaraju, a ponekad smiju, ljute, užurbano pukću i domunđavaju.
Svi zajedno, u zraku potmulo osjećamo kako se obruč steže. Brujanje bagera i hiltovki je sve bliže. Pitanje je trenutka kada ćemo postati prinuđeni na evakuaciju. Kuda tačno, ne znamo ni sami. Nekontrolisani urbanizam kao kancer izjeda grad. Beo grad.