Oguman

Ti voliš da mi otmeš taj poslednji srk kafe.

Već danima traje bitka u Bloku 63.

Stari Latini su govorili – Res non verba, odnosno - djela, ne riječi. U tom duhu, pojavljuje se čovjek koji pređe 10,000 kilometara samo da bi odao počast drugom čovjeku. Kakav gest. Kakav potez. Van svih šablona. Ostajem zatečen i danima u sebi vrtim tu sliku.

I dok se književni zemljotres oko NIN-ove nagrade još uvijek sliježe po balkanskim brdima, teško se oteti utiscima radosti koji provejavaju od Banjaluke do Beograda, Prijedora do Broda, Zagreba do Kragujevca.

Dugo se srpska javnost zamajavala grijesima i dogodovštinama privrednika iz Čačka Miloja Stevanovića, kolokvijalno poznatog kao Grešni Miloje.

Beograd je velik i lijep grad, prebogate i burne istorije. Kao takav, ima čak i svoje bajke. Nisu one napisane specifičnim jezikom bajki H.K. Andersena i uglavnom nemaju srećan kraj, ali po svojoj suštosti one postoje. Tu su.

Prema dostupnoj dokumentaristici, izgleda da je Studio B zaista bio perjanica naprednog radijskog etra i novinarske imaginacije, inovacije. Promukli glas Duška Radovića i dalje odzvanja Beogradom kroz beskonačne lucidne citate diljem virtuelnih platformi. Isprljani su prahom banalnosti, ali pristojno prisutni u tkivu naroda.

Što se tiče same posjete Sajmu, uživao sam. Bez prevelike gužve, sa pristojnom sumom novca u džepu uz kratak spisak naslova koje želim da kupim.

Podsjećale su njihove kretnje na minijaturno lutkarsko pozorište. Dvije glavne lutke šetaju na maloj sceni, povremeno se sudaraju, a ponekad smiju, ljute, užurbano pukću i domunđavaju.