Prema dostupnoj dokumentaristici, izgleda da je Studio B zaista bio perjanica naprednog radijskog etra i novinarske imaginacije, inovacije. Promukli glas Duška Radovića i dalje odzvanja Beogradom kroz beskonačne lucidne citate diljem virtuelnih platformi. Isprljani su prahom banalnosti, ali pristojno prisutni u tkivu naroda.
Podsjećale su njihove kretnje na minijaturno lutkarsko pozorište. Dvije glavne lutke šetaju na maloj sceni, povremeno se sudaraju, a ponekad smiju, ljute, užurbano pukću i domunđavaju.
Svi zajedno, u zraku potmulo osjećamo kako se obruč steže. Brujanje bagera i hiltovki je sve bliže. Pitanje je trenutka kada ćemo postati prinuđeni na evakuaciju. Kuda tačno, ne znamo ni sami. Nekontrolisani urbanizam kao kancer izjeda grad. Beo grad.
Što se tiče muzičkog dijela festivala, prvo veče sa Del Arno Bendom, briljantnim Zoosterom, energičnim i usviranim Goblinima, te Ritmom Nereda bilo je sjajno za sve nas pomalo prosijede, ali još mlade u srcu i duši. Muzičko rok – pank – rege veče na tragu onih od prošlog i pretprošlog festivala kad smo se svi grlili, smijali i skakali k’o ma’niti. Ponovo draga generacijska lica svuda oko nas. Predivna energija.
Kako slijedi, Krst i Čubura su ipak i prije svega, stanje duha. To je mangupski Beograd, fer i po malo naivan u svojoj suštini, jer računa da se u kosmičkoj pravdi stvari ipak poslože po zasluzi.
Maštao sam da napravim biznis sa Slatkom mapom Beograda. Tu označim iliti tagujem gdje se šta dobro nalazi, pa vi onda put pod noge. U vizitu, što se kaže.
Na djelu je obrazovna destrukcija, kako je to lijepo definisao profa Refik Šećibović koji kaže da su društva danas opsjednuta destrukcijom u različitim oblicima. Pogotovo u životu Z-et generacije koja ju je apsorbovala kroz medije, društvene mreže i video igrice. Uz pomoć novih tehnologija dobijeni su sadržaji bez emocija, sa nasiljem kao normalnim vidom života. Najčešće se pokazivalo u virtuelnom svetu, kao i međusobnim odnosima u školi.