I dok se književni zemljotres oko NIN-ove nagrade još uvijek sliježe po balkanskim brdima, teško se oteti utiscima radosti koji provejavaju od Banjaluke do Beograda, Prijedora do Broda, Zagreba do Kragujevca.
Beograd je velik i lijep grad, prebogate i burne istorije. Kao takav, ima čak i svoje bajke. Nisu one napisane specifičnim jezikom bajki H.K. Andersena i uglavnom nemaju srećan kraj, ali po svojoj suštosti one postoje. Tu su.
Prema dostupnoj dokumentaristici, izgleda da je Studio B zaista bio perjanica naprednog radijskog etra i novinarske imaginacije, inovacije. Promukli glas Duška Radovića i dalje odzvanja Beogradom kroz beskonačne lucidne citate diljem virtuelnih platformi. Isprljani su prahom banalnosti, ali pristojno prisutni u tkivu naroda.
Podsjećale su njihove kretnje na minijaturno lutkarsko pozorište. Dvije glavne lutke šetaju na maloj sceni, povremeno se sudaraju, a ponekad smiju, ljute, užurbano pukću i domunđavaju.
Svi zajedno, u zraku potmulo osjećamo kako se obruč steže. Brujanje bagera i hiltovki je sve bliže. Pitanje je trenutka kada ćemo postati prinuđeni na evakuaciju. Kuda tačno, ne znamo ni sami. Nekontrolisani urbanizam kao kancer izjeda grad. Beo grad.
Što se tiče muzičkog dijela festivala, prvo veče sa Del Arno Bendom, briljantnim Zoosterom, energičnim i usviranim Goblinima, te Ritmom Nereda bilo je sjajno za sve nas pomalo prosijede, ali još mlade u srcu i duši. Muzičko rok – pank – rege veče na tragu onih od prošlog i pretprošlog festivala kad smo se svi grlili, smijali i skakali k’o ma’niti. Ponovo draga generacijska lica svuda oko nas. Predivna energija.