Sve loše što je najavljeno da će se dogoditi, jednoga dana sigurno će se dogoditi. Salman Rushdie je, nakon četrdeset godina izbjegavanja terorista, manijaka i psihopata koji nastupaju s vjerskim inspiracijama, napadnut i izboden prije nego što će u državi New York govoriti o slobodi.
Ovu sam priču više puta pričao, u novinama i u prozi. To znači da mi je priča važna. Ali nikad je nisam cijelu i do kraja ispričao, pa tako neću ni sad.
Uživanje u tuđoj nesreći, naslađivanje tuđim gubitkom, najrašireniji je oblik ponašanja u tijesnome i neprozračenom društvu, kakvo je naše. Tako se živi u orijentalnim balkanskim komšilucima i u mediteranskim malomišćanskim susjedstvima.
Lubenica je bila porodična stvar. Zato se kupovala cijela. Po veličini kupljene lubenice se mjerila sreća. Sretne obitelji mogle su pojesti baš golemu lubenicu
U danima oko Uskrsa po julijanskom kalendaru, ili – narodski rečeno – pravoslavnog Uskrsa, planula je po hrvatskim tabloidima, regionalnim propagandnim portalima i pokojem pouzdanom mediju (od autora nepouzdanih) afera sa slovom Z.
Nije se stigla odlučiti za jedan, vlastiti put u slikarstvu. Život i temperament bacali su je s kraja na kraj, iz ekstrema u ekstrem. Tridesetih naslikala je niz nadrealističkih platna, ali je, skoro u isto vrijeme, slikala gotovo klasične obiteljske portrete i autoportrete. Na izložbu u Banju Luku sam se i zaputio da uživo vidim “Autoportret s bijelom kapom”, koji je slikala 1929, kao dvadesetogodišnja studentica minhenske akademije.