Iz podsvjesti mi pred oči dolaze lica djece iz autobusa.
Troje ih je i mirno spavaju na svojim sjedalima. Zamišljam udar autobusa, prevrtanje, strah u tim malim očima.
Je li Hrvatska krvava ruka Brisela? Šaka u lice ljudima koji besciljno tumaraju ovim prostorima, je li Hrvatska skupo plaća svoj ulazak u Schengen, dodvoravajući se “humanoj” Europskoj uniji?
"Tata, nemoj ići molim te. Ne trebaju mi igračke, evo neću nikad više pitati za sladoled, ne treba mi ni roba, trebaš mi ti tataaa.." lomio je taj vrisak i razglas na kolodvoru.
"Ivana, ja ti i ne govorim neke stvari da te ne bih povrijedio", rekao mi je tu noć na moru.
I ja sam toga bila duboko svjesna. Tiho sam jecala cijelu noć bez glasa da ne bi osjetio da plačem.
Često zamisljam taj trenutak kada ih ostavljam u tamo nekom Domu....U mojim mislima Azra vrišti i plače. Plačem i ja i odgurujem je od sebe...Arijan šuti, kao i ovog trena u kome se lagano predajem.
Roditelji ubijenog Davida Dragičevića ne žele da ni kosti njihovog sina počivaju u Bosni.
Koliku samo jezu osjetiš stavljajući se u njihov očaj.
I kosti će mrtve izbacivati iz sebe ova zemlja. Da noge dželata ne gaze po njima.