Dve devojke su prebačene iz Sarajeva u Beograd i odmah dobile i besplatni smeštaj u studentskom domu i stipendiju. Sve to za objavu na društvenoj mreži da je Ratko Mladić heroj.
Ja ću danas ostati kod kuće. I dok tako sedim, razmišljaću o tome kakva to vlast zaustavlja život u čitavoj zemlji da bi okupirala jedan grad i demonstrirala na koliku podršku može da računa.
Od sinoć se u Srbiji živi na sreću. Možda će vas stići metak, a možda i neće. Svejedno je da li ste u strogom centru grada ili kilometrima daleko od njega. Pitanje glasi: na koliko sreće možemo računati, u Srbiji?
Najsmešnije od svega, kada je za Đokoviće rekao „ciganija“, ni sam Dodik nije mislio ništa loše. U stvari, jeste, mislio je, sve najgore, ali to što je za Dodika „teško“, to što on naziva „ciganijom“, zapravo je sve dobro. Tako je, to hoću da kažem, kod Dodika je sve naopako; kao kod Vučića, uostalom.
Sve zajednice prikazane u seriji su manjkave: zajednica je izneverila pojedinca i on odbija da joj bude privržen. Solidarnost su potisnule transakcije.
Dok čekamo ponedeljak i tobože strepimo šta će biti u Briselu, bacimo malo pogled na TV. S novom serijom „The Last of Us“ na HBO-u stigli smo do 6. epizode. Ostalo je da vidimo još tri.
Vučić viče u mikrofon ne dam Kosovo, opozicija mu odgovara: ne damo Kosovo. Vučić kaže ništa nećemo potpisati, opozicija kaže: ništa ne sme da se potpiše. Samo što to nije opozicija.
Priča bi mogla biti univerzalna. Ali, nije. Kada se gleda iz Srbije, Đoković nije Novak, nego je samo – „Srbin“. Kao „Srbin“, on se nekome tamo osvetio, pokazao im, bio je jači od svih… a oni su mu podmetali, vređali ga i zapravo nikada ga neće voleti samo zato što je… pa šta drugo nego – „Srbin“.