Šta je odgovor na nacionalizam? Ignorisanje? Fizički obračun? Prijava ombudsmenu za ljudska prava? Ne. Trebamo koristiti jedino efektno oružje koje nam je dalo proviđenje, koje nas je služilo sve ove vijekove i koje nas nikad nije izdalo. Zajebanciju.
Oni su travnički pravnici, sestrići kantonalnih ministara, nadobudni članovi stranačkih podmladaka koji su dizali ruku kad je trebalo, podgojeni uhljupi čiji je ćaća valj'o predsjedniku Stranke i botovi na društvenim mrežama.
Zar lađu našeg bosanskohercegovačkog pučanstva nisu dovoljno ljuljali talasi historijskih neprilika? Zar nas nisu dovoljno jahali i Konstantini, i Mehmedi, i Josipi, i Aleksandri i zanatlije? E neće moći gospodine Sejdiću Finci!
Funkcionisanje političkih stranaka u BiH je najbolje uporediti sa "hrkljušem", imaginarnom igrom iz Top liste nadrealista. To je igra koja ima svoj skup pravila koje je teško shvatiti sa strane i koja izgleda komično za one koji je ne razumiju.
Šuti, vidiš kakva je situacija. Šuti, ne zamjeraj se. Šuti, kao i ostali. Ne izdvajaj se. Ne piši, ne komentariši, ne gledaj. Autocenzura je najveći protivnik demokratije i kočnica je za promjene. Ona je simptom mentaliteta ovce.
Koliko smo mi, kao narod, zapravo spremni za demokratiju? Malo do nimalo. Naš proces tranzicije se može jednostavno opisati - iz jednoumlja u maloumlje.