Buka

Bilo je krajnje vrijeme da Bosnica ponosna, pored hiper-mega-giga-super marketa, dobije i pokoji šoping mol. Bar u Sarajevu i Banjaluci. Znate, to vam je ono mjesto gdje srećkovići dođu, sve sa potomstvom i od juta do večeri krše svojih mjesečnih 300 km, ako ih imaju. A, ostali? Pa gledanje je džaba, bar dok vas baja sekjuriti ne ocijeni, kao nedekorativan element u objektu i kulturno najuri van.

O francuskom predsjedniku Nikoli Sarkoziju i njegovom sinu Žanu krajem oktobra se na Internetu, u odnosu na bilo kojeg drugog francuskog političara, ubjedljivo najviše govorilo. Sa više od 259 hiljada sajtova (novinarskih članaka, blogova, stranica socijalnih mreža, kao što su Facebook ili Twitter) skeniranih svakih pola sata, nedavno lansirani indikator prisutnosti francuskih političkih i sindikalnih predstavnika na Internetu, došao je do rezultata da je predsjednik Sarkozy u periodu od 15. do 31. oktobra 2009. naveden u 26. 585 publikacija, a njegov sin u 14. 828.

U nacističkoj Njemačkoj su za vrijeme Drugog svjetskog rata postojali koncentracioni logori. U logorima su u plinskim komorama spaljivani ljudi. Iz dimnjaka je izlazio pepeo, ljudski, masan i lijepljiv. Gebelsova propagandna mašinerija ubjedila je svoj narod da je pepeo i dim čudnog mirisa dim iz pekara, gdje logoraši, pripadnici nižih ljudskih rasa, prave hljeb za njemačke vojnike na frontovima širom svijeta.

Ovaj petak nije bio vrijedan ustajanja. Vrijeme kakvo ni Trećem Reichu ne bi čovjek poželio, a kamoli jednoj suverenoj nezavisnoj nedjeljivoj jedinstvenoj demokratskoj i svašta još Bosni i Hercegovini. Bogovi kroz oblake sline, valjda zato što no posjećujem ni crkve ni džamije. Neka plaču, pomislio sam. Manje će… Manje će… Ma znate.

Pas laje, političar laže, novinari konstruiraju, a ja se stalno vraćam odnekud. Vratio se iz Beograda, sa književnog festivala. Nitko me nije uhitio i zatvorio, laže Želja K. da Srbija nije sigurna za Bosanske građane. Ni Lamiju nitko nije uhapsio, a ona iz Sarajeva. Ni Pirketa, a on je Bosanac.

Danas će na slobodu izaći bivša predsjednica Republike Srpske i osuđena ratna zločinka Biljana Plavšić. Plavšićeva se dobrovoljno predala Haškom sudu 10.1.2001. poslije objave da je protiv nje  podignuta optužnica. Nakon dogovora sa tadašnjom glavnom tužiteljkom Karlom Del Ponte priznala je krivicu za zločine protiv čovječnosti u BiH, odnosno progon nesrpskog stanovništva, a tužiteljstvo je zauzvrat odustalo od sedam ostalih tačaka optužnice među kojima je i ona za genocid. Osuđena je na 11 godina zatvora i puštena na slobodu nakon što je odležala dvije trećine kazne uz primjereno ponašanje u zatvoru. Povodom njenog puštanja skupili smo najinteresantnija medijska reagovanja sadašnjih i nekadašnjih zvaničnika Republike Srpske kao i ostalih javnih ličnosti.

Priznanje krivice bivše predsjednice RS pred Haškim tribunalom izrečeno 2002. godine, kao i sažetak presude i pismo za pomilovanje švedskom ministru pravde možete pročitati na sajtu „Peščanika” na adresi http://www.pescanik.net/content/view/3662/65/.

Vladajuća koalicija nam je na primjeru najviših inistucija vlasti u državi – Vijeću ministara BiH i Parlamentarne Skupštine BiH dokazala da je hronično nesposobna da odgovori zahtjevima koji su pred njima” navodi se u saopštenju Centara Civilnih inicijativa (CCI) povodom prezentacije rezultata rada dviju “ključnih” institucija za državu – Vijeća Ministara i Parlamentarne skupštine BiH.

Nevolja je ovde, međutim, u tome što Biljanu Plavšić nije osudio nadležni domaći sud ("u ime (srpskog) naroda"), već sud koji većina građana Srbije “ne priznaje”. Zato su efekti osude na društvo izostali. Presuda se ne izriče samo da bi se kaznio učinilac, već da bi se vaspostavila narušena pravda u jednom društvu.

Prije neki dan me prenerazila vijest, koju sam pročitao u telopu neke tv-stanice. Ona kaže doslovno: ,,U Užicu dvoje ljudi preminulo, od kojih je jedno imalo virus svinjskog gripa“.