Buka

Adem Ćejvan ikona banjalučke pozorišne scene, bio je glumac kojeg su voljele sve generacije. Kroz niz kulturnih dešavanja, te video i tonskih zapisa mnogi ljubitelji njegovog lika i djela sutra će moći da se prisjete poznatog banjalučkog dramskog umjetnika. Tim povodom o pokojnom glumcu govori njegov veliki prijatelj - novinar, književnik i publicista iz Banjaluke Slavko Podgorelec, koji ističe da je glumac bio "miljenik Thalie i poklonik Bachusa".
Adem Ćejvan ostaće zapamćen kao jedan od najpoznatijih banjalučkih glumaca. Svojim pozorišnim, televizijskim i filmskim ulogama osvajao je publiku širom bivše Jugoslavije, a Banjaluka ga pamti i kao osnivača "Susreta za glumce u maju", koji  su se održavali od 1981. do 1987. godine.

Odmah da budem jasan, ovo nije tekst koji će vam biti vodič za zaposlenje u našoj državi. Nažalost, vrlo vjerovatno će vam i ogaditi tu rabotu.

Prosječan, se tako, sam u svojim očima ne identifikuje sa bilo čim. A to je porazno. Njegov identitet je poprilično vodenasta kategorija, koja mijenja oblik u zavisnosti od okolnosti i kako to drugi hoće. On se ne doživljava, on preživljava. Animalnost je dominantna kategorija. Dakle , u sebe, na sebe i pod sebe.

Mnim nešto ovih dana, a sve u svjetlu raznoraznih rasprava na temu vjere i religioznosti, otkad je to, rođo, religija privatna stvar pojedinca?Buljuci neopjevanih budala, ali bogami i izguslanih javnih ličnosti, već više od dekade iznose nam, kako je eto religija privatna stvar pojedinca. I to govore sa takvom sigurnošću, da je to nevjerovatno. E, pa nije privatna stvar! Nije, niti je kad bila, a kako stvari stoje neće ni biti. Druga stvar je upražnjavanje pojedinih vjerskih rituala.

Pisma ljubavniku u London evropskog administrativca na službi u Sarajevu. Ko smo, ko su, i ko šta i kako radi u dejtonlendu…

1. Treba biti državotvoran. Ako ko šta kaže protiv države, reći mu da je fašista, desničar, nacionalista (zavisno od konteksta), antidemokrata, sluga stranih sila (od obližnjih - pa preko evropskih i američkih), reći mu da je agent KOS-a i slično.

Pisci (a Veličkovića drže za takvog) na to pristaju: putovanja plaćaju putopisima. Putuješ, recimo, sedam dana po Makedoniji, i onda o tome napišeš sedam stranica. Ništa lakše. Pustiš da prođe neko vrijeme, da zaboraviš drečavo i nebitno, zažmiriš, pred tobom su vinogradi, manastiri, freske, jezera, sunce, plavetnilo, čuješ cvrčke, i čuješ talase, i udaranje kamena o kamen, dva kamena u rukama starog čovjeka, dva kamena sa Golog otoka, u rukama koje su prije pola vijeka na tom mjestu pravile stazu od komande do «Žice».

Mnogi pišu knjige. Žele, valjda, ostaviti nešto iza sebe i, onda kad ih više ne bude, živjeti u njima. Nisu im dovoljna sjećanja njihovih prijatelja i onih koji su im govorili "ti".