Borba za prevlast u dobojskom SDS-u, koja je počela još u aprilu 2009. godine, neposredno nakon ubistva Branislava Garića, nekadašnjeg predsjednika lokalnog SDS-a - još uvijek traje. Čak i najžešći politički protivnici SDS-a u Doboju, ne spore da je Garić imao nesumnjivu harizmu i apsolutnu vlast u gradu koji i dalje slovi kao jedan od rijetkih bastiona SDS-a u Republici Srpskoj.
Sarajevski fuk-ulet, mrtvi let Abdurahmana M, vlačna natezanja, vozna navlačenja, Zdravko Grebo i fuck the moral, za šta smo se borili, Onaj Čije Se Ime Ne Spominje a nije Kinez, Patrijarh, Kardinal, Reis, brojno poklapanje, auto-privatizacija, Neprijatelj, Selmo Cikotić i molioci, Amira Maltenetratorka i još puno toga što i nije tako malo.
Ovogodišnji jubilej obilježilo je sve ono što je inače aktuelno na takvim proslavama: prisjećanje i proslava pobjede. Zbog toga što je u pitanju zvanična pobjeda, to je u velikoj mjeri propisano prisjećanje, fokusirano na dva glavna nosioca i njihove čvrsto ukorijenjene formule: „mirnu revoluciju“ i Vergangenheitsbewältigung (suočavanje sa prošlošću ). U Bugarskoj 1989. godina se ne veže za riječ revolucija, već za riječ „promjena“ (promianata), baš kao Die Wende u njemačkom.
Sve je počelo kao liberalna intelektualna revolucija, da bi se pretvorilo u drastičnu socijalnu revoluciju, mijenjajući društvo u kojem su svi bili približno jednaki u društvo velikih socijalnih razlika i marginalizovane inteligencije. Čak i na ovu godišnjicu, 1989. godina nije centar interesovanja, osim u malim intelektualnim krugovima. Međutim, moje mišljenje je, uprkos onome sto bi u prvi mah pomislili, da osim toga što ljudi prirodno zaboravljaju, komunizam postaje popularan i na više novih načina. Njegovo prisustvo nestalo je najbrže u vizuelnom i simboličkom smislu: promijenjeno je skoro 100 imena naseljenih mjesta, kao i imena ulica, napravljeni su novi grb, zastava, himna i uspostavljeni novi datumi praznovanja. Veliki broj spomenika iz vremena komunizma je uklonjen, a kulminaciju je predstavljalo rušenje Dimitrovog mauzoleja 1999. godine. Napravljeni su novi spomenici u znak sjećanja na žrtve komunizma. Iako spomenici iz komunističkog perioda nestaju, njihovo prisustvo je primjetnije sada kada ih nema na svakom koraku. Počinju da stiču status prethodno poštovanih spomenika iz vremena prije komunizma.
Pravno posmatrano, sjećanje na komunizam još uvijek je prisutno, ali nestaje nepovratno. Pravni postupci protiv bivših komunističkih političara (od kojih je tek nekolicina završila osudama) teško da su postigli željeni efekat pročišćavanja i katarze. Ukidanjem represivnih zakona, uspostavljanjem privatnog vlasništva nad zemljištem i restitucijom prava pokušano je formiranje nove vlasničke klase, koja bi bila tržišno orjentisana, ali su u praksi ljudi bogatstvo sticali na neke druge načine. Pristup tajnim dokumentima je omogućen, ali za razliku od ostalih istočnoevropskih zemalja, pokušaj osuđivanja prošlosti razotkrivanjem je propao. Samo mali broj Bugara sistem prije 1989. godine nedvojbeno smatra kriminalnim. Za većinu građana, režim je bio restriktivan po pitanju političkih i ekonomskih sloboda, ali je pružao sigurnost, a pad životnog standarda u 90im učvrstio je ove stavove. Pokušaj sveobuhvatne kriminalizacije komunističke vladavine u Bugarskoj nije uspio.
Rasprave o komunističkoj zaostavštini bile su žestoke u prvoj dekadi nakon 1989. godine, ali ponovno pisanje istorije skoro u potpunosti je prepušteno masovnim medijima, memoarima i popularnoj kulturi. Od kraja devedesetih, kada je period tranzicije završio i nepovratnost procesa postala jasna, komunistički period se u naučnoj literaturi preispitivao unutar različitih okvira: totalitarizam, državni kapitalizam, paternalizam, gospodarstvo deficita, „druga” i „treća” teorija mreže, „pripitomljen” socijalizam, elitizam, cak i Dada. „Modernizacija" postaje hegemonija dok je istovremeno optužuju za „normalizaciju”.
Najinteresantnija danas je „post-komunistička” nostalgija, kao posebna kategorija pamćenja. Žaljenje za gubitkom koji je nastao padom socijalizma ne podrazumijeva da se on želi vratiti, niti da se žali za svim aspektima. Međutim, glavna ideološka struja želi nas ubijediti da je u pitanju jedan paket i da ne postoji potpuna zaposlenost bez nestašice, međuetnički mir bez prisiljene homogenizacije ili besplatno zdravstvo bez totalitarizma. Kako navodno ne možete željeti dio bez cjeline, svako pominjanje socijalističke prošlosti je posmatrano kao ideološki sumnjivo. Sjećanje na pogodnosti socijalističkog perioda odmah osuđujemo kao nostalgiju za komunizmom, dok trbušne plesačice ne posmatramo kao nostalgiju za Otomanskim carstvom. Post-komunistička nostalgija više ne predstavlja samo čeznju za sigurnošću, stabilnošću i prosperitetom, već i osjećaj gubitka specifične forme društva. Prije svega, želja onih koji su živjeli u komunizmu, čak i ako su mu se protivili ili bili ravnodušni prema njegovoj ideologiji, je da ispune svoje živote smislom i dostojanstvom, a ne da budu zapamćeni kao gubitnici ili “robovi”. Najzad, prisutno je i rastuće interesovanje među mlađom populacijom za taj period.
Jedan vic dobro rezimira podvojen stav prema komunističkoj prošlosti, banalizujući tradicionalnu ironičnu reakciju Bugara na period prije i poslije pada komunizma. Žena se naglo budi u sred noći. Skače iz kreveta i juri prema kupatilu da pogleda u ormarić sa lijekovima. Zatim juri u kuhinju i otvara frižider. Na kraju, trči ka prozoru i gleda na ulicu. Sa olakšanjem se vraća u spavaću sobu. Muž je pita: „Šta ti je?” „Imala sam strašnu noćnu moru”, kaže ona. „Sanjala sam da još uvijek možemo priuštiti lijekove, da je frižider pun i da su ulice čiste i sigurne”. „Zašto je to noćna mora?” Žena odmahuje glavom. „Mislila sam da opet vlada komunizam”.
U ponedeljak, poslednjeg dana novembra tekuće i po mnogo čemu ključne 2009. godine koja se, evo, lagano i u srazmerno dobrom duhu bliži svom kraju, na sastanku ministara unutrašnjih poslova i pravosuđa zemalja članica Evropske unije, usvojena je dopuna Regulative 539/2001 kojom se građani Srbije, Makedonije, i Crne Gore „izuzimaju od obaveze vađenja vize".
Slavnu bitku za Kosovo najavio je u ono vrijeme šef srpske diplomacije i narodni pjesnik Vuk Jeremić, izjavivši na tečnom dvanaestercu kako se radi o "najvećem procesu u istoriji Međunarodnog suda"
Svake subote uveče, u najgledanijem terminu na skopskoj televiziji, Atanas Pčelarski tumači značenja reči iz klasičnog perioda antike na modernom makedonskom jeziku. „Makedonija je rodno mesto čitavog sveta. Jezici, teme vezane za Boga i religiju, pravni sistem, sve to potiče iz Makedonije”, objašnjava on. Makedonija iz vremena klasične starine i moderna država Makedonija postaju jedna ista stvar.
Gori sve, korupcija, arapske pare i sarajevski radio, prvačič se fura na Boška Buhu, pucnjava svugdje, gicetina i džamije, BBI, CCI i korupcija, Reis protiv globalnog kijametskog dana, kladionice i kradionice, agresivni invalidi, pasi pa ljudi, mrtva popadija, NATO i druga čudestva svekolika!
Ustajanje, rituali, prva pjesma koju čujemo na radiju ili vidimo na TV-u i koju zviždučemo po sat dva i pjevušimo u tramvaju ili za volanom, drži nas daleko od stvarnosti koju nosi dan. Bjekstvo u svijet zvuka je plitko, još uvijek vidimo i čujemo svijet koji prilazi da nas gura, gazi, šutira potkovanim cipelama i udara po glavi tvrdočom svakodnevnog preživljavanja i borbe da se ostane na površini. Bijeg je, naravno, virtualan. Pjesma nije naša, nismo je osmislili ni stvorili. Dok ima volje i prilike da se zvižduče, do tada traje i bijeg. Muk i tjeskoba dolaze s tišinom i samoćom.
Moguće da je ovaj tekst nastao kao proizvod lične ljubomore. Moguće.
Naime, ovih dana na sva zvona istočne komšije telale kako 19. odoše u Jevropu. Fino, kulturno, samo sa pasošem. U kola, voz, avion, pa na Zapad. Još da nabijede Ujedinjeno Kraljevstvo i Republiku Irsku i bijeli šengen je 100% odrađen. Mimo toga, može se i u Švajcarsku te u Kraljevinu Norvešku. Sve je to lijepo, ali zaintrigiralo me nešto drugo u srbijanskim medijima. Naime, više-manje, što od strane istih, što od strane titulara vlasti, narodu se servira uputstvo za upotrebu Evrope.
To ide otprilike ovako: Obavezno držite upaljena svijetla, dan-noć (dobro nisu rekli ljudima da i ugašen auto mora imati upaljena svjetla), jerbo ako to ne čine svaki EU pandur će da provali kako ste balkanske seljačine, a tamo su kazne za balkanske seljačine drakonske, to svi znaju. U pripadajućem automobilu OBAVEZNO mora biti fluorescentno prsluče (koje, da se ne lažemo nije obavezna, nego požejna oprema). Auto MORA,MORA biti ispravno, a to ne znači da se, kao što komšije misle Jugić može kretati, bez guranja. A, ne. To znači da je bar jednom godišnje išao na regularan tehnički pregled i prošao ga i to bez štele i da je auto stvarno ugledalo mrak kanala. Dalje, pojasevi nisu za ukras i za iživljavanje nad rodbinom i nižim vrstama u kolima, oni su tu zbog Vas i još kažu da vam mogu spasiti život. Poželjno je da se isti ne koristi jedino van automobila (ideš!!!).
Idemo na drajvera i njegove kvalifikacije. Pored novog pasoša, šofer mora poznavati znanje engleskog (zavidno)-ovo nije moja zagrada. E, sad, kad već ima tako dragocjen dokument, red je da ga po izlasku iz Srbije i pokazivanja carinicima odmah sakrije. O toponimima na tijelu i okolini gdje bi se isti krio, ne bi ovaj put. Pustite mašti na volju. Jerbo, to je strani svijet, a zna se da će te stranac odmah zajebati, opljačkati, prevariti, oteti ljubljenu putovnicu, silovati i poslati na prinudni rad u neki od tirolskih rudnika smrti. Tamo će naš junak, iz Surdulice, kod mrskog mu Habsburga da rmba za 2000-3000 ojra cijelih 90 dana, a poslije se mora vratiti u ljubljenu domovinu.
Mediji, pored toga, daju na znanje da se u pojedinim državama EU neki njihovi stanovnici ponašaju ,,malo drugačije i slobodnije“. U prevodu, to znači da kad komšo vidi dvojicu homoseksualaca, kako se drže na ulici za ruke, ne osjeti patriotsku dužnost da ih kamenuje i najebe im se nane nanine. Čak bi zbog toga otišao u zatvor trenutno.
I ono što je najvažnije, prekodrinski prijatelj mora znati, kod koga ide. Ako je svrha tripa turizam (a koja bi druga bila, pa neće ići valjda da promoli glavu i vidi svijet nakon 20 godina), obavezno ići u neki renomirani hotel, a ne u neki smrdljivi hostel, gdje ponovo, po difoltu može da najebe. Ako nema kompjuter i ne koristi isti (a nema i ne koristi), neka se obrati nekom ko ga koristi i rezerviše mu kakvu buvaru u izvikanoj hotelčini.
Za kraj, pošto GPS nije (najvjerovatnije) kompatibilan sa njegovom drumskom krstaricom, bez auto-karte ni u wc.
Hoću da kažem, ovo je najbolji primjer kako vlast i mediji doživljavaju svoje stanovništvo. Znači, puk je kombinacija prezrene odbačene rodbine iz poslednje vukojebine i ljudi sa mentalnim devijacijama.
Vladajućim garniturama, koji nikada nisu osjetile bilo kakve putne barijere, prosto je neprijatno vidjeti svoje zemljake na ulicama Beča, Praga, Milana, Rima.Ako baš moraju da se susretnu sa mrskim zemljakom, neka bude bar ,,malo uljuđen“.
Vlastima ide u prilog i to što većina stanovništva nema peneza da napuni pola rezervoara svoje Zastave. Samim tim, manevarski prostor je prosječnom komšiji sužen na Mađarsku, Rumuniju i Bugarsku.
Pored te maksime, u opticaju je i druga zaštitna mjera, koja je šatro narodna umotvorina, a to je da su svi oni koji treba i mora da idu u inostranstvo, to radili i bez viznih olakšica, te se stoga ništa neće ni primjetiti.
Dakle, ide ko može, mora i ko je išao. Na žalost, svega par novih promila će se uvući među ovaj aksiomatski cenzus.
A narodu ostaje da sam vrijeđa svoju inteligenciju čitajući naputke o bijelom šengenu. Pa, nije on za džaba za slijepce, poput bijelog štapa.
Sve, gore napisano je, kao što rekoh, možda plod moje ljubomore, što se na vrijeme ,,svome jatu ne priklonih“. Ko mi je kriv. Sad bi imao dvojno državljanstvo i spremao se, ko zna gdje. Ovako mi ostaje da zavidim komšijama, pa makar se i vlast debilizirala nad njima.
Nego, nešto mislim kad se u Oboru uspostavi bezvizni režim polovinom 2010. (čitaj 2014). Kako li će tek naša nenadjebiva vlast, nas uboge da predstavi Velikoj Evropi. Oćemo li uz bijeli štap dobiti i pse vodiče, da ne zajebemo nešto ,,gore“?
Gotovo sam siguran da će biti tako, ukoliko mi ne zajebemo vlast. Na nama je. A, onda se čuvaj svijete!