Buka

U trenutku kada se BiH suočava sa jednom od najozbiljnijih političkih kriza, a odnosi između Kancelarije Visokog predstavnika i vodeće političke partije jednog od entiteta zaoštravaju uzajamnim prijetnjama neopozivih ostavki, s jedne strane, te bespoštednom primjenom bonskih ovlaštenja, s druge, u Guardian-u je gotovo u isto vrijeme objavljen članak naslovljen "Nacionalna supa" koji preispituje ulogu i implikacije dejstvovanja međunarodne zajednice u BiH.

Ono čime se ovaj članak izdvaja od političkih komentara i uvijek novih prijedloga rješenja nemoguće situacije u BiH nije sama tema kojom se autor pozabavio, niti temeljan i metodičan način argumentovanja, već po tome što predstavlja rijedak poziv da se situacija u BiH sagleda sa nešto realnijeg stanovišta, te da se prioriteti određuju u skladu sa potrebama i zahtjevima narodâ koji ovdje žive, a ne na osnovu ciljeva međunarodne zajednice koji su odavno već izgubili smisao.

Premda se zaključci izvedeni u tekstu, nama, koji tu realnost ovdje živimo mogu učiniti toliko mnogo puta izrečenim, i kao takvim, potpuno suvišnima, pomenuti članak nije prošao nezapaženo. Po broju, a naročito sadržaju komentara kojima je propraćen i rasprave koja se odvijala između nekoliko "sunarodnjaka", pokazalo se da BiH zaista nije jedna zemlja, te da postoji više od jedne BiH, svaka od kojih ima različito značenje za one koji u njima žive i koji, bez obzira što govore istim jezikom, tvrdoglavo odbijaju da se razumiju.

Pored nepristrasnog uvida u političku i društvenu stvarnost u BiH, ovaj članak mnogo kazuje o nama samima, o našoj nesvijesti i svojstvenom nam odbijanju odgovornosti, sklonosti ka viktimizaciji i traženju objašnjenja u mitovima, o jazu između nas koji postaje sve dublji i razlikama koje se u ovom trenutku čine neizmirivim.
No, kojim će putem BiH krenuti, tj. da li će se naći mudrosti i volje za kretanjem ka nekom cilju umjesto dosadašnjeg stajanja u mjestu, još uvijek nije izvjesno. Koji god put da odabere vjerovatnije je da će oni koji žive u toj zemlji, bez obzira za koji od identiteta će se opredijeliti, konačno dobiti priliku za život neopterećen neophodnošću pripadanja i mogućnost izbora da budu ono što oni žele.

Toliko voljeti, cijeniti i veličati čovjeka za kojeg znaš da je ratni zločinac, ubojica i egoist – dokaz je jednog ozbiljnog kolektivnog poremećaja svijesti. Većina je Balkanaca je od njega oboljela i teško da će ozdraviti. Kad se god nekog ovakvog kao što je Glavaš opravdano osudi, reakcije su sve suptilnije i podmuklije, što je dokaz da je balkanska mržnja trajno stanje.

Na Veliki petak sam hodao praznom Hilandarskom ulicom i snimao grafite, kada me je gospođa, naslonjena na prozor u prizemlju, upitala šta to radim.
“Snimam, gospođo. Imate lepu zgradu.”, odgovorio sam.

Univerzalni eksperti iz reda klera o svemu odlučuju, za sve se pitaju, za njih ne važe Ustavi ni zakoni, za njih se izdvajaju novci. Mijenjaju školske programe i udžbenike, sami tuže i osuđuju laike na crkvenim sudovima, uživaju sve društvene privilegije, jednostavnije - ovo je njihova zemlja. Srednjevjekovno načelo jedinstva svjetovne i duhovne vlasti, odnosno Vladara i crkve, čiji legitimitet potiče od istog Stvoritelja, našlo je svoje zakašnjelo utjelovljenje u Bosni i Hercegovini savremenog doba.

Marko uredno primi 1200 km, Marko mora znati bar nešto što ŠEF - ovako se to jedino ispravno piše - razmišlja.

Poslije ovako proizvoljnog tumačenja ankete imamo pravo posumnjati i u autentičnost odgovora koji su stigli u Republički zavod. Način na koji je Zavod obradio rezultate navodi na sumnju u iskrenost opredjeljenja da se istraživanju priđe objektivno, sa željom da se saznaju stvarni pokazatelji. Odgovor Ministarstva prosvjete da rezultati ankete nisu pokazali da su se stekli uslovi za uvođenje predmeta poslije ovoga nije uvjerljiv. Republički pedagoški zavod je pod ingerencijom Ministarstva, stoga je teško vjerovati u iskrenost nakane ljudi iz Ministarstva koji su odlučivali.

Nakon što je Federalna televizija protekle sedmice emitovala prilog o ekspanziji uličnih grafita šovinističkog sadržaja, saopštenjem se oglasila gradska uprava Banjaluke ili kako oni sebe vole nazivati Administrativna služba.

Kao i svaka druga birokratizovana imperija, Republika Srpska mora imati sve pod kontrolom.Vlast mora znati sve, ko, s kim, gdje, kada, zašto, u trouglu ili trapezoidu, na ravnom uzvišenom ili strmom mjestu, parketu ili laminatu, sakriveni PVC ili drvenim roletnama, pod krovom od crijepa, šindre, salonita, na dvije ili četiri vode, ili bez krova.

Ukoliko se sa bilo kim upustite u raspravu oko hapšenja Romana Polanskog u Švajcarskoj, bićete u pravu i vi i vaš sagovornik. Vaša će se rasprava odvući unedogled. Spominjaćete i Kusturicu i Sidrana i Bregovića i Nedu Ukraden, spomenućete i Knuta Hamsuna i Salmana Rašdija.Vaša rasprava neće donijeti nikakvo rješenje.
Čitav je slučaj Romana Polanskog, kako to kod umjetnika obično biva, veoma čudan. Ako su Romana Polanskog uhapsili nakon trideset i dvije godine, možete steći utisak da je u najmanju ruku čovjek vodio koncentracioni logor. Da ne znamo pozadinu cijelog slučaja mogli bi zaključiti kako je Polanski te 1977. godine uvježbavao islamske teroriste ili nešto slično.

Švajcarska, država u koju Polanski redovno dolazi što svi znaju, se odjednom probudila iz sna te je uhapsila proslavljenog režisera na osnovu 31-godine starog američkog naloga za hapšenje. Uhapsili su ga u trenutku kada je išao u Cirih da preuzme nagradu za životno djelo. Uhapsila ga je moralna država Švajcarska, ista ta država koja toliko baštini pravo i pravdu da još uvijek ne provjerava korumpirane diktatore i sve moguće zločince koji u toj zemlji otvaraju svoje basnoslovne bankarske račune.
Na osnovu žalbe Romana Polanskog švajcarski će sud odlučiti da li će ga izručiti Americi.

Stvarno je to čudno. Ljudi mogu pomisliti kako od sad pa za trideset i dvije godine Amerikanci sigurno neće ganjati Bin Ladena takvim intenzitetom kakvim sad progone Polanskog. Ljudi se mogu iznenaditi nad činjenicom da ga je žrtva, tada trinaestogodišnja djevojčica a danas četrdesetpetogodišnja žena amnestirala već nekoliko puta, da je ponovila kako ne želi njegov progon, i da uopšte ne želi sudsko razvlačenje slučaja.
Ne želi da se stari kosturi bude iz ormara i prepadaju njenu familiju.

Kad bi to bilo tako jednostavno.Te 1977. godine je Roman Polanski spavao sa trinestogodišnjakinjom Samantom Gejl, što je i priznao.
Znamo da je to bilo u kući njegovog prijatelja Džeka Nicholsona, što može izgledati kao olakšavajuća okolnost s obzirom na prirodu okupljanja u kućama poznatih na koje se pojavljuju djevojke koje im se nude kao na pladnju. Ko bi očekivao da će i jedna učenica biti u toj kući.

Kako je prenijela američka štampa, iz sudskih spisa je vidljivo da je čitav slučaj izgledao malo drugačije: Polanski je djevojčicu navodno vidio dvaput, jednom je bila sa majkom te je na osnovu toga mogao nešto pretpostaviti.Doveo ju je na snimanje editorijala, uz poneku čašicu šampanjca i opojne materije je sve krenulo s uma niz drum. Navaljivao je na nju, dosađivao joj je, da bi djevojčica na kraju popustila. I dopustila. Oboje su bili pijani, drogirani i nesvjesni svog ponašanja.
Time je započelo više od trideset godina progona Romana Polanskog. Ne radi se ovdje o klasičnoj potjeri koliko o klasičnom bijegu pred zakonom. Zakon kaže da je vođenje ljubavi ili seks sa trinaestogodišnjakinjom zločin.
Svejedno da li mu je sada već odrasla žena oprostila (iako bi to na sudu trebalo igrati ključnu ulogu ). Da li bi pustili otmičare kojima je oprostila osoba koja pati od štokholmskog sindroma?

Sa ove tačke gledišta peticija za puštanje Polanskog na slobodu izgleda pomalo komično.

Isto tako je nepotrebno izjavljivati kako veliki režiser ne smije imati drugačiji tretman od običnog građanina: da je Polanski običan građanin, mogao bi ići u Švajcarsku do mile volje, jer ni pas zbog njega ne bi zajecao.
Zakon je sustigao režisera Romana Polanskog. I vi koji ga branite i vi koji ga kudite ste u pravu. Na sudu je da obradi sve relevantne činjenice i da donese konačni verdikt.

Zato ne ulazite u rasprave o Emiru Kusturici i Abdulahu Sidranu, neka svako od njih dvojice svog kostura probudi sam.