U trenutku kada se BiH suočava sa jednom od najozbiljnijih političkih kriza, a odnosi između Kancelarije Visokog predstavnika i vodeće političke partije jednog od entiteta zaoštravaju uzajamnim prijetnjama neopozivih ostavki, s jedne strane, te bespoštednom primjenom bonskih ovlaštenja, s druge, u Guardian-u je gotovo u isto vrijeme objavljen članak naslovljen "Nacionalna supa" koji preispituje ulogu i implikacije dejstvovanja međunarodne zajednice u BiH.
Ono čime se ovaj članak izdvaja od političkih komentara i uvijek novih prijedloga rješenja nemoguće situacije u BiH nije sama tema kojom se autor pozabavio, niti temeljan i metodičan način argumentovanja, već po tome što predstavlja rijedak poziv da se situacija u BiH sagleda sa nešto realnijeg stanovišta, te da se prioriteti određuju u skladu sa potrebama i zahtjevima narodâ koji ovdje žive, a ne na osnovu ciljeva međunarodne zajednice koji su odavno već izgubili smisao.
Premda se zaključci izvedeni u tekstu, nama, koji tu realnost ovdje živimo mogu učiniti toliko mnogo puta izrečenim, i kao takvim, potpuno suvišnima, pomenuti članak nije prošao nezapaženo. Po broju, a naročito sadržaju komentara kojima je propraćen i rasprave koja se odvijala između nekoliko "sunarodnjaka", pokazalo se da BiH zaista nije jedna zemlja, te da postoji više od jedne BiH, svaka od kojih ima različito značenje za one koji u njima žive i koji, bez obzira što govore istim jezikom, tvrdoglavo odbijaju da se razumiju.
Pored nepristrasnog uvida u političku i društvenu stvarnost u BiH, ovaj članak mnogo kazuje o nama samima, o našoj nesvijesti i svojstvenom nam odbijanju odgovornosti, sklonosti ka viktimizaciji i traženju objašnjenja u mitovima, o jazu između nas koji postaje sve dublji i razlikama koje se u ovom trenutku čine neizmirivim. No, kojim će putem BiH krenuti, tj. da li će se naći mudrosti i volje za kretanjem ka nekom cilju umjesto dosadašnjeg stajanja u mjestu, još uvijek nije izvjesno. Koji god put da odabere vjerovatnije je da će oni koji žive u toj zemlji, bez obzira za koji od identiteta će se opredijeliti, konačno dobiti priliku za život neopterećen neophodnošću pripadanja i mogućnost izbora da budu ono što oni žele.
Toliko voljeti, cijeniti i veličati čovjeka za kojeg znaš da je ratni zločinac, ubojica i egoist – dokaz je jednog ozbiljnog kolektivnog poremećaja svijesti. Većina je Balkanaca je od njega oboljela i teško da će ozdraviti. Kad se god nekog ovakvog kao što je Glavaš opravdano osudi, reakcije su sve suptilnije i podmuklije, što je dokaz da je balkanska mržnja trajno stanje.
Na Veliki petak sam hodao praznom Hilandarskom ulicom i snimao grafite, kada me je gospođa, naslonjena na prozor u prizemlju, upitala šta to radim. “Snimam, gospođo. Imate lepu zgradu.”, odgovorio sam.
Univerzalni eksperti iz reda klera o svemu odlučuju, za sve se pitaju, za njih ne važe Ustavi ni zakoni, za njih se izdvajaju novci. Mijenjaju školske programe i udžbenike, sami tuže i osuđuju laike na crkvenim sudovima, uživaju sve društvene privilegije, jednostavnije - ovo je njihova zemlja. Srednjevjekovno načelo jedinstva svjetovne i duhovne vlasti, odnosno Vladara i crkve, čiji legitimitet potiče od istog Stvoritelja, našlo je svoje zakašnjelo utjelovljenje u Bosni i Hercegovini savremenog doba.
Poslije ovako proizvoljnog tumačenja ankete imamo pravo posumnjati i u autentičnost odgovora koji su stigli u Republički zavod. Način na koji je Zavod obradio rezultate navodi na sumnju u iskrenost opredjeljenja da se istraživanju priđe objektivno, sa željom da se saznaju stvarni pokazatelji. Odgovor Ministarstva prosvjete da rezultati ankete nisu pokazali da su se stekli uslovi za uvođenje predmeta poslije ovoga nije uvjerljiv. Republički pedagoški zavod je pod ingerencijom Ministarstva, stoga je teško vjerovati u iskrenost nakane ljudi iz Ministarstva koji su odlučivali.
Da Francuzi vole demonstrirati i štrajkovati – istina je. Ta im oblast posebno dobro leži. Sjetite se samo studentskih protesta 1968. ili onih novijih iz 2006. godine kada je Sorbona bila potpuno blokirana. Nema dana da vam u Parizu, na izlazu iz podzemne željeznice, ne tutnu u ruke neki letak – manifest, peticiju.
Nakon što je Federalna televizija protekle sedmice emitovala prilog o ekspanziji uličnih grafita šovinističkog sadržaja, saopštenjem se oglasila gradska uprava Banjaluke ili kako oni sebe vole nazivati Administrativna služba.
Kao i svaka druga birokratizovana imperija, Republika Srpska mora imati sve pod kontrolom.Vlast mora znati sve, ko, s kim, gdje, kada, zašto, u trouglu ili trapezoidu, na ravnom uzvišenom ili strmom mjestu, parketu ili laminatu, sakriveni PVC ili drvenim roletnama, pod krovom od crijepa, šindre, salonita, na dvije ili četiri vode, ili bez krova.