Ih, i ja bih volela da se „primim“ nekako na sve one lepe priče o tome kako nam je sjajno ili samo što nije. Ali, akcenat je na onome samo što nije nije. Od onoga jeste nema ništa ni u narednoj godini.
„Kao hrvatski branitelj borio sam se protiv Srba, borit ću se i protiv Slovenaca“ - svečano u Večernjem listu priseže stanoviti poljoprivrednik iz Petrijanca kraj Varaždina. Kako će se hrabri petrijanečki bojovnik boriti protiv Slovenaca? „Nikada nisam kupovao njihove proizvode i nikada neću!“
Naziv je nastao početkom devedesetih godina i označava muzički pravac, potkultumi stil, i, šire shvaćeno, pogled na svet. Turbo-folk je kovanica nastala iz reči turbo, koja je pozajmljena iz auto-sveta i stoji kao oznaka automobila, pre svega sportskih i dizel, kojima je povećana snaga motora pomoću specijalne turbine, i koji se zato obeležavaju sa turbo, turbo diesel i turbo diesel injection, i iz reči folk, koja označava narodnu muziku.
Kada saniramo ono neiživljeno, a ono je i sada ono još uvijek bolno življeno, morat ćemo odlučiti: svatko svojim identitarnim putom ili opet u neki zajednički kulturni identitet. Simultanost identiteta ili put k zajedničkom nadidentitetu? Ili – i jedno i drugo?! Kako god bilo, opet će nas čekati pitanja jezika, vjere, povijesne znanosti, mita, običaja, kuhinje, kulture stanovanja, stvaralaštva...
Postoji mnogo teorija koje objašnjavaju ovaj fenomen. Prema jednoj od njih, masovni nestanci Srba zapravo su samo krajnja konzekvenca političke strategije s kraja osamdesetih, kada je intelektualna krema Srbije osmislila projekt „svi Srbi u jednoj državi“. Projekt je bio brižno i pažljivo pripremljen, sudjelovale su u njemu najumnije srpske glave, i do danas je potpuno nejasno kako je došlo do te sitne, glupave, ali kobne greške: u svih gotovo hiljadu i pol godina pamćene historije Srba samo tada, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, svi su balkanski Srbi zaista živjeli u jednoj državi
Iako Paul Thomas Anderson i David Fincher nisu dovoljno izgrađeni autori da bismo njihove opuse opisali kao apartnije ili najapartnije, njih dvojicu, sudeći po stvaralačkim načelima prezentovanim u prva tri ( ''Hard eight'', '96 ; 'Noći bugija'', '98; ''Magnolija'', '00 ) tj. četiri ( ''Alien 3'', '92 ; ''Sedam', '95; ''Igra'', '97; ''Klub boraca'', '99) filma, sasvim sigurno možemo dovesti pod etiketu filmskog arheologa. Ovaj, kao i, uostalom, pojmovi filmske erudacije i filmofilije, stvoreni su i definisani tek tokom, za Andersona i Finchera izuzetno značajnog, francuskog novog talasa. Značajnog ne po razrješenju problema impotencije i stagnacije poratne evro kulture, već po stvaranju sinkretičkog filmskog modela oslonjenog koliko na originalnost i inovativnost toliko i na tradiciju .
Izjava Milorada Dodika da je granatiranje tuzlanske Kapije 1992. godine, u kojemu je poginulo više od sedamdesetoro mladih ljudi i djece, bilo inscenirano od bošnjačke vojske, te da su "navodne žrtve" bile dovezene iz kampa za obuku u Živinicama - gdje je beskrupulozna Armija BiH uvježbavala valjda tuzlansku djecu i djevojčice za specijalne operacije - nije vrijedna niti zajebavanja. I to ne samo iz pijeteta prema sedamdeset mladih života.
U opusima izvjesnih autora češće neuspješno, rjeđe uspješno simbiozu dožive suprostavljene ideje bioskopa i kino klubova, ideja podvrgnutosti priči sa mogućnošću široke (šire, najšire) medijske prezentacije i ideja anonimnog slobodnog izražavanja neograničenog bilo čim, sem režiserovim sposobnostima. S jedne strane tu su nedovoljno edukovani Evropljani koje vjekovni kulturni teret i snobovski elitistički odnos spram jenkijevskih arhetipova (mada je elitizam svakako usađen u Evropljane) koji nose nad svojim stvaralačkim personama onemogućava u potpunom razumjevanju filmskog medija, te isfrustrirani Amerikanci koji u svom suviše žučnom i nepromišljenom distanciranju od blockbusterovskih termina dolaze do patetike od koje su, u prvom redu, i bježali.