Mentalni sklop u kojem svi moramo obilježavati neki vjerski praznik i klanjati se apstraktnom Vrhovnom Biću dominantan je u društvu i toliko ukorijenjen, da se i ne primjećuje da se time vrši diskriminacija onih koji nisu religiozni. I to ne samo deklarativno. Prošle godine u javnosti se pojavio Prijedlog zakona o praznicima Bosne i Hercegovine i neradnim danima. Tim prijedlogom se predviđa da u godini četiri dana budu državni praznici, jednaki za sve, i to: Nova godina, Prvi maj, Deveti maj – Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, te 26. juni – Dan podrške žrtvama nasilja. Osim toga, neradni dani bi bili i za vrijeme vjerskih praznika pripadnika islamske, katoličke, pravoslavne i jevrejske vjeroispovijesti. Nigdje u tekstu se ne spominju ljudi koji nisu pripadnici jedne od tih religija, odnosno, ne spominje se tabu riječ – ateisti
Po izjavi vladinog ministra, Ikea, kao i svaka velika kompanija, „može da postavlja pravila i da traži posebne uslove”. Možda ne treba analizirati svaku reč koja se izgovori ili frojdovski omakne u novinskom intervjuu, ali „slučaj” Ikea, i bez suverenističkog cepidlačenja, otvara niz važnih pitanja i daje povoda za ozbiljnu analizu razvojne politike Srbije.
Mislite da smo ove godine imali gadnu zimu? Probajte sledeće godine da odete u Jakutsk - ruski grad u kojem 'prohladno' znači minus 50C, i gde kratak odlazak do prodavnice može da se završi sa promrzlinama.
U bosanskohercegovačkim medijima se tokom 2009. godine najavljivalo održavanje 'drugog' (Dž. Latić), odnosno 'trećeg'(N. Mulabegović) Bošnjačkog sabora, u organizaciji Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca, a koji treba da se održi 'u septembru', odnosno 'u oktobru'. Cilj ovog teksta nije da utvrdi da li je riječ o drugom trećem saboru (premda, prema meni dostupnim saznanjima, operiram samo s jednim takvim skupom iz 1993. na kojega ću se u tekstu referirati), niti da se utvrdi njegova legitimnost, s obzirom da ga saziva samo jedna od bošnjačkih institucija – Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca.
Pošto sam počeo ličiti na Josipa Pejakovića i one njegove socijalne emisije „U ime naroda“ u kojoj on pokazuje da nam je dobro time što prikazuje bijedu veću od naše i pri tom uzme nekoliko hiljada maraka za svaku emisiju, ja odlučio da još više ličim. Odlučio sam se ovaj put izmaknuti preko Srbije, Hrvatske i Crne Gore, sve do Iraka i Kine, pa i dalje kroz vrijeme, do njemačkih ustanova za radno oslobađanje. Ne zamjerite što to i činim.
„Moja je majka stara i ne može da se brine o sebi. Novca za stručnu pomoć i njegu nemamo. Dok je otac bio živ, nismo morali svakodnevno da dolazimo, ali sada moramo, jer joj je potreban stalni nadzor. Četrdeset jedna maraka naknade ne može da pokrije nijedan trošak. O domovima za njegu starih i nemoćnih osoba čuli smo da su ili jako loši i nepouzdani ili preskupi za naš standard.“
„Vratite me u život, obvezama rada, brige za obitelj i odgoj djece” – piše na kraju potresne molbe za pomilovanje koju je Njegovoj Milosti Predsjedniku Republike uz pomoć odvjetničkog ureda Drenški-Lasan sročio zatvorenik kaznionice u Lipovici Siniša Rimac, umirovljeni pukovnik i otac dvoje djece. A uskoro, odaju novinarima njegovi suborci, i trećeg.
U osvrtu na tzv. Butmirske pregovore Faruk Borić daje prikaz svog viđenja bošnjačke politike na početku 21. stoljeća. Ova politika, tvrdi Borić, zasnovana je na sukobu ličnih interesa lidera bošnjačkih partija, a ne na suštinskim ideološkim razlikama.