Lisabonski ugovor Evropske unije kao demokratske političke zajednice ozakonio je individualna temeljna ljudska prava i građanske slobode Evropljana, dakle Evropljana kao pojedinaca, a ne kao skupine, na primjer kao evropskoga puka ili demosa, koji kao takav još ne postoji.
Gotovo cijelih petnaest godina prošlo je od potpisivanja Daytonskog sporazuma, i sve od tada najveći svjetski i domaći politički umovi promišljaju kako temeljito pokidanu Bosnu i Hercegovinu - zemlju "razvučenog mozga", razorene svake centripetalne sile i unutarnje supstance - ponovo uključiti u europski politički i kulturni prostor.
Mentalni sklop u kojem svi moramo obilježavati neki vjerski praznik i klanjati se apstraktnom Vrhovnom Biću dominantan je u društvu i toliko ukorijenjen, da se i ne primjećuje da se time vrši diskriminacija onih koji nisu religiozni. I to ne samo deklarativno. Prošle godine u javnosti se pojavio Prijedlog zakona o praznicima Bosne i Hercegovine i neradnim danima. Tim prijedlogom se predviđa da u godini četiri dana budu državni praznici, jednaki za sve, i to: Nova godina, Prvi maj, Deveti maj – Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, te 26. juni – Dan podrške žrtvama nasilja. Osim toga, neradni dani bi bili i za vrijeme vjerskih praznika pripadnika islamske, katoličke, pravoslavne i jevrejske vjeroispovijesti. Nigdje u tekstu se ne spominju ljudi koji nisu pripadnici jedne od tih religija, odnosno, ne spominje se tabu riječ – ateisti
Po izjavi vladinog ministra, Ikea, kao i svaka velika kompanija, „može da postavlja pravila i da traži posebne uslove”. Možda ne treba analizirati svaku reč koja se izgovori ili frojdovski omakne u novinskom intervjuu, ali „slučaj” Ikea, i bez suverenističkog cepidlačenja, otvara niz važnih pitanja i daje povoda za ozbiljnu analizu razvojne politike Srbije.
Mislite da smo ove godine imali gadnu zimu? Probajte sledeće godine da odete u Jakutsk - ruski grad u kojem 'prohladno' znači minus 50C, i gde kratak odlazak do prodavnice može da se završi sa promrzlinama.
U bosanskohercegovačkim medijima se tokom 2009. godine najavljivalo održavanje 'drugog' (Dž. Latić), odnosno 'trećeg'(N. Mulabegović) Bošnjačkog sabora, u organizaciji Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca, a koji treba da se održi 'u septembru', odnosno 'u oktobru'. Cilj ovog teksta nije da utvrdi da li je riječ o drugom trećem saboru (premda, prema meni dostupnim saznanjima, operiram samo s jednim takvim skupom iz 1993. na kojega ću se u tekstu referirati), niti da se utvrdi njegova legitimnost, s obzirom da ga saziva samo jedna od bošnjačkih institucija – Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca.