Rat u BiH završen je 1995. Ali, nastavljen je drugim sredstvima. Projektile je zamijenila nacionalistička retorika, a mediji su preuzeli ulogu artiljerije. Kao produžena ruka politike, mediji i danas razaraju bh društvo
Priča je to o toksičnim jezerima, otimanju urođeničke zemlje, neviđenoj devastaciji ekstraktivne industrije i kršenjima ljudskih prava u Kanadi, zemlji domaćici Zimskih olimpijskih igara, poznatoj i po epitetu "najvećeg svjetskog klimatskog kriminalca". Ipak, u većini medija, u šumi sportskih rezultata i krucijalnih pitanja poput onoga je li Fak naš ili slovenski, glasovi koji su kritizirali Igre su "odjebani".
Ako se neko može sjetiti, prije nepunih godinu dana, naši političari su nas sa nezaustavljivim optimizmom i sigurnošću uvjeravali da za nas neće biti finansijske zime. Prve poledice su počele već u drugoj polovini 2009. godine, iako su nas uvjeravali da je račun Vlade RS za posebne namjene bio ušuškan u 930 miliona KM. Samo pola godine kasnije, u februaru 2010. godine, čini se kako taj račun postaje sve tanji. Sa prijavljenim gubitkom u 2009. godini od 105 miliona KM zbog neplaćenih doprinosa, moguće je da prava privredna poledica prčvajz države BiH tek dolazi. Šta sad i šta dalje?
Dok je glavni tužitelj Bosne i Hercegovine Milorad Barašin bio na službenom putu, bezobrazan netko provalio je u njegov stan i ukrao laptop. U Tužiteljstvu vjeruju kako na laptopu nije bilo ništa značajno i kako su predmeti na kojima radi glavni tužitelj na sigurnom.
Neki dan je iz misije OSC-a stigao izvještaj pod nazivom - "BH mediji i regulatori medija pod pritiskom". Uglavnom se u njemu izražava zabrinutost zbog sve češće pojave političkih pritisaka i nezaštićenosti medijskih radnika. Tim povodom smo razgovarali sa Mehmedom Halilovićem, dugogodišnjim novinarom i urednikom, angažovanim aktivistom na poslovima promocije i zaštite medijskih sloboda.
Pravi muškarac pije crnu kavu bez mlijeka, bez šlaga, bez čokoladice, bez šećera. Ako je već šećeri, šećeri je momački, ide do kraja i pije tako slatku kavu da žličica u njoj ostaje okomito zabodena. Prezire Nescafé ništa manje od bezalkoholne pive. Po pitanju Cedevite još ni sam nije načisto, pa se ne izjašnjava. Jede puno kruha. Fornette izbjegava, kao i ljude koji ih konzumiraju. Kad mu blagajnica u supermarketu uz kupljenu robu pruži i markicu s bodovima za nagradnu igru, s mržnjom je pogeda preko brkova i odlučnije nego Tito Staljinu hladno joj kaže “Ne!”.
Devetnaesto stoljeće je bilo stoljeće rada i produkcije. Dvadeseto stoljeće je bilo stoljeće volje za moć i organizacije, a dvadeset i prvo stoljeće bit će stoljeće orijentacije: hoćemo li naći smisao ili ćemo se posve izgubiti. Jer sad smo u posvemašnjoj dezorijentaciji.