Počastvovan sam što sam ovde, u drevnom gradu Kairu, i što sam gost dveju izvanrednih institucija. Preko hiljadu godina, Al-Azhar služi kao svetionik islamske nauke, i više od sto godina, Univerzitet u Kairu je pokretač egipatskog napretka. Te dve institucije zajedno predstavljaju harmoniju tradicije i progresa. Zahvalan sam vam za gostoprimstvo, i za gostoprimstvo egipatskog naroda. Takođe se ponosim time što sa sobom donosim dobru volju američkog naroda, i poruke mira muslimanskih zajednica iz moje zemlje. Es-selamu alejkum.
Treba svako da krene od sebe i svojte, kao autentičnih predstavnika naroda. Pri tome ne mislim na nacione (mada, može i tako), nego na vaskoliko krezavo stanovništvo Bosne i Hercegovine. Dakle, mi smo loši, neobrazovani, nepismeni, imamo kompleks niže vrijednosti, moralne norme su nam svedene na onu-ne ubij, ali i to ako baš ne zagusti. Da, da, takvi smo mi.
Devojke i mladići iz različitih udruženja koja brane prava homoseksualnih osoba u Srbiji, verovatno nisu ni slutili kakve će sve reakcije u našoj javnosti da izazove zakazivanje Povorke Ponosa.
Kada mu je Barack Obama ponudio potpredsjedničku poziciju, Joe Biden je sa oduševljenjem prihvatio ponuđeno mjesto te je dodao : “Nisam sretan što sam drugi najsiromašniji kongresmen, ali šta drugo mogu očekivati kad sam od svoje dvadesetsedme godine u politici”. Ma kakvi, isključivo radom u politici se nećete obogatiti, u to budite sigurni.
U trenutku kada se BiH suočava sa jednom od najozbiljnijih političkih kriza, a odnosi između Kancelarije Visokog predstavnika i vodeće političke partije jednog od entiteta zaoštravaju uzajamnim prijetnjama neopozivih ostavki, s jedne strane, te bespoštednom primjenom bonskih ovlaštenja, s druge, u Guardian-u je gotovo u isto vrijeme objavljen članak naslovljen "Nacionalna supa" koji preispituje ulogu i implikacije dejstvovanja međunarodne zajednice u BiH.
Ono čime se ovaj članak izdvaja od političkih komentara i uvijek novih prijedloga rješenja nemoguće situacije u BiH nije sama tema kojom se autor pozabavio, niti temeljan i metodičan način argumentovanja, već po tome što predstavlja rijedak poziv da se situacija u BiH sagleda sa nešto realnijeg stanovišta, te da se prioriteti određuju u skladu sa potrebama i zahtjevima narodâ koji ovdje žive, a ne na osnovu ciljeva međunarodne zajednice koji su odavno već izgubili smisao.
Premda se zaključci izvedeni u tekstu, nama, koji tu realnost ovdje živimo mogu učiniti toliko mnogo puta izrečenim, i kao takvim, potpuno suvišnima, pomenuti članak nije prošao nezapaženo. Po broju, a naročito sadržaju komentara kojima je propraćen i rasprave koja se odvijala između nekoliko "sunarodnjaka", pokazalo se da BiH zaista nije jedna zemlja, te da postoji više od jedne BiH, svaka od kojih ima različito značenje za one koji u njima žive i koji, bez obzira što govore istim jezikom, tvrdoglavo odbijaju da se razumiju.
Pored nepristrasnog uvida u političku i društvenu stvarnost u BiH, ovaj članak mnogo kazuje o nama samima, o našoj nesvijesti i svojstvenom nam odbijanju odgovornosti, sklonosti ka viktimizaciji i traženju objašnjenja u mitovima, o jazu između nas koji postaje sve dublji i razlikama koje se u ovom trenutku čine neizmirivim. No, kojim će putem BiH krenuti, tj. da li će se naći mudrosti i volje za kretanjem ka nekom cilju umjesto dosadašnjeg stajanja u mjestu, još uvijek nije izvjesno. Koji god put da odabere vjerovatnije je da će oni koji žive u toj zemlji, bez obzira za koji od identiteta će se opredijeliti, konačno dobiti priliku za život neopterećen neophodnošću pripadanja i mogućnost izbora da budu ono što oni žele.
Toliko voljeti, cijeniti i veličati čovjeka za kojeg znaš da je ratni zločinac, ubojica i egoist – dokaz je jednog ozbiljnog kolektivnog poremećaja svijesti. Većina je Balkanaca je od njega oboljela i teško da će ozdraviti. Kad se god nekog ovakvog kao što je Glavaš opravdano osudi, reakcije su sve suptilnije i podmuklije, što je dokaz da je balkanska mržnja trajno stanje.
Na Veliki petak sam hodao praznom Hilandarskom ulicom i snimao grafite, kada me je gospođa, naslonjena na prozor u prizemlju, upitala šta to radim. “Snimam, gospođo. Imate lepu zgradu.”, odgovorio sam.
Univerzalni eksperti iz reda klera o svemu odlučuju, za sve se pitaju, za njih ne važe Ustavi ni zakoni, za njih se izdvajaju novci. Mijenjaju školske programe i udžbenike, sami tuže i osuđuju laike na crkvenim sudovima, uživaju sve društvene privilegije, jednostavnije - ovo je njihova zemlja. Srednjevjekovno načelo jedinstva svjetovne i duhovne vlasti, odnosno Vladara i crkve, čiji legitimitet potiče od istog Stvoritelja, našlo je svoje zakašnjelo utjelovljenje u Bosni i Hercegovini savremenog doba.