Buka

Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik medijskog projekta BUKA iz Banjaluke za RadioSarajevo govori o medijskim slobodama u RS-u posljednjih dana, vladinim dekretima i pritiscima na "neposlušne" medije te saradnji BUKE i portala RadioSarajeva, čija je ideja približiti Sarajevo Banjaluci a Banjaluku Sarajevu.

Mnogi smatraju da je ovaj akronim stranog porekla pa ga najčešće tako i izgovaraju – pi-ti-es-pi. Međutim, nije, nije. Na engleskom bi on u stvari glasio pi-ti-es-di (PTSD – Posttraumatic Stress Dissorder) dok je pomenuti PTSP {dakle: pi-ti-es-pi, ili preciznije: pe-te-es-pe [po Vuku (Draškoviću, naravno): пе-те-се-пе]} skraćenica našeg naziva tog sindroma: posttraumatski stresni poremećaj.

Gdje nema pravde, ima se šta za reći: film Jasmile Žbanić “Esmina tajna” priča je o jednoj Bosanki u današnjem Sarajevu. Srpski vojnici su je silovali, a njena kćerka hoće da zna ko joj je otac.

Primer lažne diplome tobožnjeg hirurga Siniše Aleksića, koji je nepunih mesec dana asistirao na operacijama u Kliničkom centru u Banjaluci, nadležnima, izgleda, neće poslužiti ni kao opomena ni kao naravoučenije.

Svoj potpis na peticiju kojom županijska organizacija HSP-a želi inicirati raspisivanje referenduma za ukidanje stavka 3. članka 61. statuta Grada Vukovara, koji Srbima daje pravo upotrebe srpskog jezika i ćiriličnog pisma “u službenoj komunikaciji i javnim poslovima iz samoupravnog djelokruga Grada Vukovara”, stavio je i SDP-ov gradonačelnik Željko Sabo.

Gost je Miljenko Dereta, direktor nevladine organizacije Građanske inicijative.

Pored žena i ćevapa, Banjaluka je poznata po alejama i drvoredima. U vrele ljetnje dane nema ništa bolje nego se lagano razvlačiti gradskim alejama ispod platana, kestenova i lipa, zaštićeni od štetnog UV zračenja. U zimu, kada snijeg napada, aleje izgledaju kao ogromni bijeli tuneli. Neke od tih aleja su veoma stare, a ko ne zna - glavni krivac za njihovo postojanje u BL jeste švabo kleti.

Tokom svoje višegodišnje karijere u nevladinim organizacijama, imao sam priliku upoznati mnoge ljude koji su porijeklom iz, sada imaginarne zemlje, Jugoslavije, koja još samo živi u srcima, uglavnom dobrih ljudi. Ta imaginarna zajednica, međutim, postaje stvarna kada počnemo međusobno razgovarati i shvatimo da se još uvijek sasvim dobro razumijemo. Međutim, iako smo mi koji putujemo širom Balkanskog poluostrva naviknuti na sve varijante nekadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika, veliko je pitanje da li će se naša djeca i unuci razumjeti za nekih pedesetak ili sto godina.