U Sarajevu su krajem novembra, u brošuri nazvanoj Čemu učimo djecu , promovisani rezultati analize sadržaja udžbenika nacionalne grupe predmeta. Nekoliko stručnih timova čitalo je udžbenike književnosti, jezika, istorije, geografije i vjeronauke, ispitujući koliko su u saglasnosti sa svim onim poveljama, ustavima i zakonima koji treba da štite jednakopravnost pojedinaca. Koliko je stanje u udžbenicima loše može se ilustrovati primjerom koji je stručni tim izdvojio kao – pozitivan!
Zašto književnost ima povlašten položaj među drugim umjetnostima, pa za razliku od muzike, slikarstva, arhitekture, plesa, filma i drame ostaje u đačkim rasporedima časova od prvog osnovne do zadnjeg srednje škole? Zato što je čvršće od drugih umjetnosti vezana za jezik, tradiciju, religiju – ukratko, za naciju.
Naslov: Viva SEXICO, parafraza usklika Viva Meksiko, kojim je započela borba za nezavisnost Meksika, a koji posuđuje Ejzenštajn za naslov svog nikad dovršenog filma Da živi Meksiko.
Ukoliko je moguć antifenomenološki pristup gramatologiji koja logocentrički kontekst hipertekstualizira, savremena EROTSKA NARODNA POEZIJA nameće se kao habitus unutar hermeneutičke kritike de(kon)struktivnog diskursa.
Deklarativno opredijeljena za slobodu medija, Vlada RS posjeduje „filtere“ kojima određuje šta se može saznati, kome i koje informacije se mogu dostaviti. Sudeći po iznosima dodijeljenim medijima i bodovanju medijskih kuća, teško da je čvrstih kriterija uopšte i bilo.
Erotski trenutak sa Medvedevim obznanjen na RTRS-u, koji je pažljivo kao ljubomorna školarka, sa skepsom ispratila Federalna televizija je Dodikov blef i pokušaj stvaranja iluzije da iza njega stoji moćna Rusija. Koji je namijenjen domaćem tržištu, brojnim rusofilima u RS kao i onima iz Sarajeva što ga ne vole, da znaju da ima intime između njega i predsjednika velesile.
Na jednom bh forumu vodi se rasprava treba li Bosni, a i Hercegovini, McDonald’s. Jedan je vatreni protivnik i ne bira ni riječi ni uvrede, na šta mu drugi odgovara: „Idiote, pa neće ti u kući otvoriti, šta se buniš toliko“.
Pronašao sam stijenu, sjedio i pokušavao odrediti svoju poziciju, i uhvatio se da gledam u oblake, nebeske jastrebove i neizmjerni El Capitan. Druge, manje ptice su proletale oko mojih ušiju proizvodeći piskav zvižduk. Zen–zvižduk je bio oko mene. Pogledao sam cijeli krug oko sebe i uživao u posebnom trenutku putovanja. U doba u kojem je „autentičnost” samo roba kao svaka druga, pronašao sam onu iskonsku.
Posjeta Nacionalnom parku Planine Guadalupe je snažan podsjetnik da cijeli Zapad nije osvojen i ilustracija zašto je to dobro. Neukroćeni Zapad u svom krivudavom, krševitom, prašnjavom i sušnom veličanstvu, kao okamenjen je u ćilibaru u ovom parku, vjetrometini od 86.000 hektara planinske pustinje zapadnog Teksasa na granici sa Novim Meksikom. Za moderne pionire koji žele otkriti i sklopiti savez sa ovim udaljenim i negostoljubivim mjestom, nagrade su stimulacije svih čula i rasplamsavanje mašte.
Park je riznica teksaškog blaga kojeg ni većina Teksašana nije svjesna: najviše tačke države, vrha Guadalupe na izazovnih ali osvojivih 2666 metara; slikovitog kanjona McKittrick koji se obično smatra najljepšim kutkom države; i jedne od najmarkantnijih geoloških formacija igdje, impozantne krečnjačke planine poznate kao El Capitan (kao i njena poznatija rođaka od granita u nacionalnom park Yosemite).
Iskustvo će umnogome biti nezagađeno nametljivim prisustvom turističkih autobusa i gomile turista sa fotoaparatima. Kada smo moja žena Ann i ja pohodili Guadalupe ovog proljeća, naišli samo na samo šačicu drugih ljudskih bića, uključujući sredovječni par iz Pennsylvanije, nekoliko familija na dnevnom putovanju iz El Pasa i nekolicinu kampera. Nacionalni park nije bio proglašen do 1972 i možda zbog slabe promocije ga posjeti samo 200.000 posjetitelja godišnje.
Nacionalna agencija za parkove se ne izvinjava zbog krajnjeg nedostatka udobnosti za živa bića u Guadalupeu. Nema starih, udobnih kućeraka, nema koliba. Nema autoparkova iako kažu da je jedan na putu. Nema restorana ili snek barova, čak ni mjesta gdje možete kupiti flašu vode. Kampovi su krajnje spartanski. Najbliža civilizacija sa pristojnim smještajem i hranom je Carlsbad, Novi Meksiko, 112 kilometara sjeveroistočno. Čak i onda je dilema između Comfort Inna i Motela 6, između „Kod Denija” i lokalnog favorita „Restorana bez pritužbi”.
„Guadalupe je autentično iskustvo zapadnog Teksasa”, kazao mi je na početku ceste za McKittrick kanjon ljubazni upravnik parka John Lujan, gdje je čavrljao sa gomilom izletnika. „Ovdje možete osjetiti Zapad baš onakav kakav je nekad bio.”
Kao i većina geoloških nepravilnosti, planine Guadalupe su posljedica sinteze, nastale gdje Stjenjak nestaje i počinje Chihuahuan pustinja. Ovo se najbolje vidi sa staze koja vodi na vrh Guadalupea, šest i po kilometara dugačkim lavirintom, sa kojeg je razgledanje pustinje jednako onom iz turističkih balona. Pod proljetnim suncem prigušenim plutajućim, tankim oblacima, planine i doline ličile su nam na neprohodne prašume - blijedo maslinaste, smeđe i crne. U daljini na zapadu sam vidio slane zaravni, koje svjetlucaju kao pjenušavo more, zbog kojih vrhovi u daljini izgledaju kao ledenjaci.
Osjećaj nije potpuno zavaravajući. Ne samo da je nekada ovo tlo bilo pokriveno okeanom, nego je cijeli planinski lanac jedan veliki, drevni fosilni greben, zbog čega je, vjerovatno, još najmanje dva puta prilikom pješačenja gore, moj pogled privukao komadić stijene koji je ustvari bio dio ljušture.
No, najbolji način za pojmljenje kakva je nedođija Guadalupe, je po zvukovima. Uvijek je primamljivo reći da je tišina zaglušujuća na ovakvim mjestima. Ipak, park je bio krcat zvukom: ptice, naravno - crnorepi jastrebovi, sivi sokolovi i zlatni orlovi, jedrili su i kričali - ali najviše se čuo vjetar. Mogao sam ga čuti kako lagano povija grane obližnjeg madrone drveta koje ciče, te u isto vrijeme, kako preko udaljenog grebena - ili je bio u blizini – proizvodi duboko, neprirodno mumljanje slično zvuku Boinga 737 koji krstari visinama.
Jedna ugodnost koju nudi Guadalupe je niz planinarskih iskustava. Naš prvi dan smo planinarili sigurnom stazom McKittrick kanjona, dugom četiri kilometra. Pustinja prošarana agavama i žabica kaktusima, kako se krečnjački zidovi kanjona zatvaraju, prelazi u hrast i aligator smreku (sa ponekim brzim protrčavanjem zečeva). Agave su prekrile zemlju, na obroncima vidimo divlje cvijeće koje zaliva lijeni potok McKittrick, koji mili niz kanjon, nastao iz izvora na vrhovima.
Okretnica je bila kod skromnog kamenog kućerka koji je sagradio naftaš Wallace Pratt, koji je kupio 16.000 hektara zemlje početkom dvadesetog vijeka. Kanjon svoju reputaciju ljepote umnogome duguje umnožavanju boja šume u jesen, koje su mnogo življe od sivila ostatka krajolika. Ali čak i u rano proljeće, ima nešto u svim divljim raznolikostima stisnutim među uskim zidovima kanjona – koje izgledaju kao sadržaj dječijih prozirnih novogodišnjih igračaka - što privlači i drži oko.
Prattovo imanje, zajedno s onim rančera J.C. Huntera, stvorilo je bazu nacionalnog parka. Velik dio zemlje vjerovatno nije osjetio ljudski trag od vremena kad su Mescalero Apači došli u lov u devetnaestom vijeku. Oni su bili posljednji koji su se zaistali nastanili na ovoj težačkoj zemlji; nakon toga su je rančeri, kopači zlata, kompanije poštanskih kočija i drugih poduzetnika pokušli pripitomiti bez uspjeha.
Sljedeći dan smo otišli na planinarenje po kojem je park poznat, na vrh Guadalupe. Nacionalna služba ga opisuje kao „naporno”, kakvo i jeste svakim korakom. Krećemo u 9 sati, s naprtnjačama lagano napunjenim, s parkirališta glavne stanice rendžera, koje se nalazi na oko 1500 metara. Pješačenje koji nas je odvelo na vrh i nazad za otprilike osam ili devet sati, počelo je lagano, no ubrzo je staza postala strma i ne više od metra široka, često razrovana ili blokirana velikim stijenama. Sa grebenima sa jedne strane i strmim padom različitih dužina sa druge, bilo je izazovno i fizički i psihički.
Krajolik se konačno promijenio na oko 2200 metara, u neposrednoj blizini skromnog visinskog kampa, u duglazije, razne hrastove, i velike nopal kaktuse sa svojim prepoznatljivim šiljatim listovima, kojima izgleda ne smeta visina. Na ovoj uzvisini, okolne planine imale su zanimljivu mješavinu oblika: neke su izgledale poput artritičnih zglobova staraca; druge su bile nazubljene, kao džinovske krhotine stakla.
Uredno samo upozoreni da može postati opasno. Zmije, panteri, pa čak povremeno i crni medvjedi mogu se sresti ovdje.
Kao i bodljikavo grmlje. Nakon ručka u kampu - sira, krekera i čokoladica koje smo ponijeli – povrijedio sam nožni prst na povratku do glavne staze i shvativši da padam mislio sam da je najbolja strategija da se ublaži pad „slijetanje” na obližnji grm. Loša vijest: Ovo je gadan, šiljat, pustinjski grm. Dobra vijest: bodljikavo grmlje ne ostavlja trnje u tijelu - samo čiste, površinske rane koje uzrokuju samo manja krvarenja i koje su odlične za izmišljanje laži kasnije.
Bili smo blizu vrha kad sam počeo razmišljati o „Restoranu bez pritužbi”. Pileći prženi odrezak, pomfrit, kolačići, pita od jabuka? Možda kroketi od luka za predjelo.
Ispostavilo se da Carlsbad nije loša baza. Dva sata dnevno do parka i nazad je bilo naporno, ali osim „Restorana bez pritužbi” radio je i „Cortez”, gdje su imali odličnu novu meksičku kuhinju. Naša soba u Comfort Innu je imala kablovsku televiziju i besplatan doručak . To je daleko više nego što je jedan Apač imao.
Tu su i Špilje Carlsbada, nacionalni park jednako poznat kao Guadalupe. Špilje su poboljšane od mog zadnjeg posjeta, u vrijeme kada je Buddy Holly predstavio svijetu Peggy Sue. Sada silazite 230 metara ugodno nagnutom asfaltiranom stazom, ne metalnim stepenicama kojih se sjećam. Carlsbad je turistička destinacija tako dugo i toliko puta je posjećen da u ovom dobu hiperprodukcije egzotičnog eko-turizma djeluje pomalo kičasto. No, špilje su još uvijek prilično čudesan eksces prirode, i poslije višednevnog penjanja bilo je lijepo spuštati se za promjenu - i vraćati se liftom.
Nije da sam bio nezahvalan dolaskom na vrh Guadalupe. Ispostavilo se da je vrh kružni prostor veličine manjeg stana, sa malom kutijom za municiju koja sadrži dnevnik u kome možete zabilježiti prisustvo i teškom metalnom piramidom posvećenom poštanskim kočijama i Pony Express jahačima.
Pronašao sam stijenu, sjedio i pokušavao odrediti svoju poziciju, i uhvatio se da gledam u oblake, nebeske jastrebove i neizmjerni El Capitan. Druge, manje ptice su proletale oko mojih ušiju proizvodeći piskav zvižduk. Zen–zvižduk je bio oko mene. Pogledao sam cijeli krug oko sebe i uživao u posebnom trenutku putovanja. U doba u kojem je „autentičnost” samo roba kao svaka druga, pronašao sam onu iskonsku. Gospodin Lujan nije pretjerivao. To nije neka prikaza starog Zapada. Ovo jeste Zapad, kakav je bio od davnina, kao što sam želio zamišljati.
Preuzeto sa www.nytimes.com. Preveo i prilagodio Draško Ajder.