Holandija- "zemlja obećana"- sinonim za slobodu (pre svega seksualnih, rasnih kao i nepostajanje zabrane za upotrebu raznolikih narkotika) nije bila dovoljna i za Paula Verhoevena, koji je nakon petnaestogodišnje uspešne rediteljske karijere u svojoj domovini odlučio da pređe preko Velike bare, u nadi, kao i mnogi pre njega (Lang, Hitchcock, Forman...) da će dostići svetsku slavu, a usput promeniti okoštali način razmišljanja velikih holivudskih producenata. U slučaju Verhoevena novac je bio manje-više sporedna kategorija.
U sjenci razbuktale medijske afere OHR-ovih navodnih tajnih šema, nezapaženo je prošlo odgađanje okončanja supervizije za Brčko. Još jedan neuspjeh nikoga ne iznenađuje, ali mnoge zabavlja sukob nove političke snage Bošnjaka i Ureda visokog predstavnika.
Ambasada "Republike Shqiperise" u Beogradu jedna je od rijetkih pred kojima ne stoje u redu za vizu. Kada sam kao Srpkinja iz Bosne zatrazila turističku vizu, konzul je bio veoma susretljiv, ali nije uspio sakriti hiljadu upitnika iznad glave. Da bih pokazala kako sam zaista samo običan turista, u džepove sam trpala turističke prospekte sa konzulovog stola, mada sam vjerovala da bi mi kakav priručnik o tome kako preživjeti u jednoj od najopasnijih zemalja na svijetu više koristio.
Naizgled u drugom planu, a u stvarnosti u velikoj ekspanziji, istorijska nauka je trenutno u fazi velikog redefinisanja koje će je u novi milenijum uvesti kao potpuno novu nauku koja sa arhaičnim šablonima neće imati nikakve veze.
Skoro dvanaest godina nakon Dejtona diskurs međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini dominira javnom sferom kada je riječ o ključnim odlukama vezanim za zemlju kojoj se kao jedina šansa oporavka i dugoročne stabilnosti nudi zajednica svih Evropljana. Ta ista Evropa može se posmatrati i kao tvrđava u koju samo odabrani imaju pristup, ali i kao san o Evropi, zavodljivo obećanje boljeg sutra bez problema, siromaštva, korupcije i granica. Zajednička osobina diskurzivnog konstruisanja nove evropeizacije u gotovo svim tranzicijskim zemljama jeste paradoks postmoderne nejasnosti (Busch i Krzyzanovski, 2007), gdje je niz preduslova za ulazak u EU prilično proizvoljan, a upravo ta nova evropeizacije predstavljena je kao putovanje sa jasno definisane tačke polaska ka jedinstvenoj i jednako tako definisanoj tački dolaska (Fairclough, 2005:4).
Kada se napokon činilo da je val beskrajnog kosmpolitizma zavladao planetom, te da su zauvijek prohujale legende o sukobima civilazacija impliciranim vjerskim razlikama, - dogodilo se! Nakon 11. septembra stari koncept ponovo živi i to možda jače nego ikad. Hrišćanstvo i islam kao nepomirljivi protivnici ili samo modni hit ove terorističke sezone? Možda će pogled u prošlost ponuditi neke odgovore...
Sjećam se razgovora s grupom njemačkih studenata koji su godine posjetili Banjaluku u cilju izrade projekta o socijalnom stanju u BiH. Kad sam se na njihovo: Kolika je mjesečna novčana suma koju od države dobijaju nezaposleni? samo grohotom zasmijala, ovi su omladinci ostali potpuno zbunjeni. Izuzetno je teško objasniti im da ne samo nezaposleni nego i mnoštvo zaposlenog svijeta novac – ne dobija.
Antika, renesansa, barok ili gotika jesu pravci u arhitekturi, koje sve redom, imamo običaj svrstati u evropsku umjetnost. Od Atine, preko Rima, Barselone ili Pariza, ređaju se gradovi koji su nekad (ili nekad i sad) predstavljali centre političko-ekonomske moći, pa u skladu s tim i žile kucavice evropske kulture, umjetnosti, arhitekture...
Mnim nešto ovih dana, a sve u svjetlu raznoraznih rasprava na temu vjere i religioznosti, otkad je to, rođo, religija privatna stvar pojedinca?Buljuci neopjevanih budala, ali bogami i izguslanih javnih ličnosti, već više od dekade iznose nam, kako je eto religija privatna stvar pojedinca. I to govore sa takvom sigurnošću, da je to nevjerovatno. E, pa nije privatna stvar! Nije, niti je kad bila, a kako stvari stoje neće ni biti. Druga stvar je upražnjavanje pojedinih vjerskih rituala.