U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome u kojoj mjeri dejtonska konstrukcija Bosne i Hercegovine onemogućava da ta zemlja funkcioniše kao normalna država. Sagovornici su bili Hidajet Repovac, profesor Univerziteta u Sarajevu, i Miodrag Živanović, profesor Univerziteta u Banjaluci.
Gvantanamo je sinonim za sramotno postupanje SAD prema osumnjičenim teroristima. Međutim, Obama nije ispunio obećanje da će ovaj zatvor biti ukinut čim useli u Bijelu kuću. Naime, malo ko hoće da primi ove zatvorenike.
Jučer zlato, danas blato. Najmanje je slobode bilo tad kad nije bilo ni ulja, ni šećera, ni kafe, ni struje, ni vode, ni plina, ni grijanja. Sloboda, međutim, počinje tamo gdje prestaje strah.
U septembru prošle godine, Milorad Dodik je najavio da “planira da se uvede zakon sličan onom u Srbiji vezano za medije”. Ma koliko se čitalac zlopatio da razumije šta je pisac htio da kaže, premijer RS jasno je dao do znanja da nema šale kad su u pitanju mediji, što je dokazano i skorašnjim nindža-gerilskim upadom u BN televiziju. Da li je to bila samo najava odgovornosti, te potencijalnih mogućnosti i ovlaštenja koje bi novi zakon pružio i u isto vrijeme oduzeo medijima i građanima?
Profesor je, dakle, priznao taj jedan, jedincati slučaj mizoginije u novini u kojoj kolumnistički saučestvuje i čiji ga izdavač, kako reče, dobro plaća. Baš me zanima šta je profesor Vlaisavljević, kao savjesni univerzitetski radnik, predavač na rodnim studijama, učinio kada je uočio taj slučaj mizoginije?
Federaciji BiH prijeti privredni kolaps ukoliko set zakona koji se odnose na boračku populaciju ne bude usvojen do 26. februara. Njime bi trebale biti smanjene naknade iz budžeta za tu kategoriju stanovništva, što je jedan od uslova da Bosna i Hercegovina dobije novac od Međunarodnog monetarnog fonda za izlazak iz ekonomske krize.
Gotovo, nema više, pojela maca! Ko je uzeo uzeo je, idemo dalje u nove tranzicione podvige! Političari, tajkuni, mafijaši i skorojevići su namireni, neka se pripreme vladike, prestolonaslednici, prinčevi i princeze, pa što od Srbije nakon njih ostane dobiće i oni kojima je nekad davno „proleterska revolucija“ uzela.
Svirao ja u jednom klubu koji neka ostane anoniman (nema ga više), moji sinovci iz Čente, blizanci okrenuti od malih nogu bluzu, pitaju bi li oni mogli tamo da sviraju jedan sat, promotivno što bi se reklo, imaju i pevačicu, iz Idvora, odlično, kažem, ama ih nisam video otkako su bili deca i ne znam kako sviraju te prepredeno upitam poslodavku bi li se obradovala besplatnom nastupu jednog banatskog bluz trija koji je trenutno baš slobodan, kako da ne, svima beše dosta moga zuluma i moga gitariste, uglavnom, dođu moji krvni srodnici u klub, počnu da sviraju gitare, devojka zapeva, publika zapljeska, a čiči se ote: „Ovo su moji sinovci!“