U Sarajevu je, prije nešto manje od 20 dana, umrla starica. Nije se prezivala Dodik, Tihić, Silajdžić, Čović, Lagumdžija... Zvala se, koje li ironije, Nada. Nada Knežević. Smrt joj još nije donijela mir, još leži u hladnjači u Barama, pojma nemam zašto. Mira je imala malo, dostojanstva nimalo. Firma „Klas“, inače nekadašnji vlasnik njene sobice u potkrovlju, srušila je poljski WC koji je starica koristila do prije 10 godina. Komšije su sebi dozidali klozete, ona nije imala čime, ili nije znala kako. Nebitno, možda i ne. Nuždu je vršila u kantu, u svojoj prokisloj sobici u potkrovlju, sobici u koju, baš zbog toga, nije nikom dala da uđe. Za to se saznalo kad su mediji (Bog im dao lijepo zdravlje, kakvi god da su) počeli barkati u tu, za Sarajevo i ostatak BiH, nevažnu stvar.
Ti spadaš u red ogorčenih, potmulo nezadovoljnih, ali tihih negatora, svesrdnih opozicionara, jakih na rečima, jer ti je reč jaka, a delo slabo. Pravdaš slabost dela svog mladošću svojom, jer mladost je mlada, nevina, čista, naivna. Tvoje opozicionarstvo je potpuno, beskompromisno, to jest trulo!
U osmom dijelu putopisa Siniše Vlaisavljevića koji je uz tehničku pomoć telefona, a uz svesrdnu pomoć svoje mašte i želje za putovanjima, zabilježio ovaj jedinstven i intiman doživljaj svog proputovanja kroz Ekvador, Boliviju, Čile i Argentinu, putujemo prema Čileu!
Predsjednik Republike Srpske Rajko Kuzmanović izjavio je danas da je BiH samo formalno suverena i slobodna, "jer je tu visoki predstavnik kao protektor".
Pogrešno je pretpostaviti da su religiozni i politički radikalizam među evropskim muslimanima tek uvoz iz kultura i konflikata Bliskog Istoka. Oni su, prije svega, posljedica globalizacije i pozapadnjačenja islama, piše Olivier Roy.
Što će nam potraga za liderom cijele regije? Nije ni približno došlo vrijeme za dijeljenje nekakvih regionalnih kristalnih pehara i zlatnih medalja. Ali itekako jeste vrijeme, štoviše debelo izmiče, da svatko u svome dvorištu vidi otkud mu toliko smeće, zašto je grmlje uvenulo, a trava požutjela.
Poezija iskustva, sasvim osobnog iskustva, koje nam, ponekad, leži na grudima kao sepet prošlosti, a ponekad nas lagane nosi putevima ptica, se u ovom vremenu zadrtih kolektivizama, mora posebno cijeniti. Milo Jukić, svojom zbirkom pjesama Ožiljci i brazgotine (2010), upravo rovi po individualnim dubinama samog sebe sastajući i rastajući se konstantno sa avetima i anđelima prošlosti koji ga, čini se, uporno proganjaju.