„Gospodin predsednik Boris”, kako rodbina u pivskom selu Smriječnu zove predsednika Srbije, „najviši je koji dolazi u naš kraj”, ističu oni. Danas, „oko jedan po podne pa nadalje”, stiže najpoznatiji među Tadićima. A u selu i celoj opštini Plužine uzbuđenje. Ne što nikad nisu imali tako visok nivo posete, „no što nikada ne bismo ni imali prioritet”, kažu. Danas će se u selu okupiti Tadići iz Crne Gore i oni rasuti po Srbiji i Bosni. Svi su poziv dobili - da dođu na ognjište. „A kol’ko nas… eeee, ima nas dosta, to je teško za procijenit. Dan će pokazati”, kaže za „Blic” tridesetogodišnji Sveto, kome je Boris Tadić stric.
Nastojimo si izgraditi bolju prošlost, misleći da će nam budućnost tako biti podnošljivija. Ustrajmo i uporno, bez obzira na činjenice koje nas šamaraju na putu za bolje jučer. Sve bismo dali da vlastitu prošlost učinimo ljepšom, da svoje postojanje uljepšamo pričom o hrabrosti, poštenju, uljuđenosti, dosljednosti...
Dan bitke između armije turskog sultana Murata i vojske na čijem je čelu bio srpski knez Lazar, koja se odigrala na Kosovu 28. juna 1389. godine, dobio je u postkomunističkoj Srbiji mesto među najvažnijim datumima nacionalne istorije. Mada je on tek 9. jula 2001. godine vraćen među državne praznike – gde se prvi put našao 1913. godine (Popović, 159), i tu ostao kao srpski, a zatim jugoslovenski državni praznik sve do kraja Drugog svetskog rata – svečano obeležavanje Vidovdana već je sredinom 1980-ih godina ponovo zadobilo karakter velikog nacionalnog događaja. Došlo je do obnavljanja versko-političkih narativa i rituala koji idu uz ovaj praznik, odnosno do povratka „vidovdanskog kulta“ koji je, kako je primetio Popović, stvoren u prvoj polovini XX veka (isto, 160).
Studija Evropske asocijacije za regulisanje telekomunikacionog tržišta, pokazala je da zemlje koje ne rade na ubrzanoj digitalizaciji same sebi nanose najveću štetu. Uvođenje brzog interneta otvara i nova radna mesta…
Stari Rimljanin, vladar svijeta u ljudskom tijelu, od slobodnog čovjeka bi postajao rimskim robom samo na jedan način. Dok se zaduživao, bio bi slobodan čovjek. Dok bi trošio posuđene sesterce, još bi uvijek imao svoju slobodu. Sloboda bi polako odlazila sa svakom sestercijom koju bi trošio na hljeb, vino, kocku, žene ili na konje i kočije. Trošio bi, tako, i svoju slobodu. Ako mu rashodi po bilo kom osnovu premaše prihode, e onda... Onda bi, kao i ljudi današnjice, trošio više nego što zarađuje. Kad bi novca nestalo, bogati Patron bi nesretniku dao još. A nesretnik bi se poslije nekog vremena sam vratio po još. I tako sve do trenutka kad bi Jupiteru i ostalim bogovima, pa i svima u Rimu, postalo jasno da zlosretni - nekad slobodan čovjek, ponosni Rimljanin, ni pod razno ne može vratiti ono što je zajmio.
Moje ime je Mali Prgavi Vjetar Koji Kad Zapuše Oduva Magarca sa Susjednog Brda. Ali, u kontekstu pripovijesti, dovoljno je sad da samo kažem da sam Mali Prgavi Vjetar. U mojoj me zajednici ljudi prepoznaju. Mislim, kako i ne bi, kad smo nakon dolaska novog šerifa na vlast od jednog sretnog naroda postali ugrožena manjina, na prostoru manjem od nekadašnje bašte moje babe.
Fašizam je postao isprana riječ. Niko više tu riječ ozbiljno i ne shvata. Ranije smo govorili o tome, ali i o zloupotrebi našeg jezika, u tekstovima «Kad mediji odaberu stranu» i «Jezik naš svagdašnji», gdje smo kazali ponešto o pogrešnoj indoktrinaciji naših mladih naraštaja, koji su, zahvaljujući godinama i svojoj mladosti, idealna publika za potkusurivanje domaćih nacionalista koji sjede u foteljama, a svoje nacionalističke ideje prenose u školske klupe.