Dozvolite da ponovim još jedno triput da je ovogodišnji EXIT odličan, odličan, odličan. Samo, samo i samo zahvaljujući lajnapu Fjužn/Explosive provincije! Dakle prvo svratište, pogibeljno polje Explosive utrobe iz čije dubine razdire army voice Bučana Vatija pokoravajući, razdražujući i dekonstruirajući prekipelu i krcatu masu koja je u više navrata poprimala formu masovne tuče. Punk’s not fucking dead, trulite izrabljivači u sopstvenim paklenim kapitalističkim strojevima, poručuju nam The Exploited. Sirovi haos otelotvoren u testosteronski okršaj između Srpskog sirotinjskog angsta i Delta kompanije. Na ovakav koncert ne pristupati, ukoliko niste naoružani bezumnim frustracijama, koje vam izazivaju Vaš šef, roditelji, šalteri pošta, banaka & inih satanističkih institucija
Pod pojmom «novac» mi nije baš najjasnije na šta se misli, tako da ćemo ovo preskočiti. Već smo, samim uzimanjem kredita, kupili novac, a banka nam ga uredno prodaje.
Od ostrva Vajt i Vudstoka, preko Redinga i Glastonberija, pa do Egzita i Sigeta, muzički festivali su savršen način da ulepšate sebi delić leta i uživate ama baš u svemu. Ipak, nije na odmet pripremiti se, ovaj put malo ozbiljnije i “roditeljskije” nego za običan koncert.
Dan bitke između armije turskog sultana Murata i vojske na čijem je čelu bio srpski knez Lazar, koja se odigrala na Kosovu 28. juna 1389. godine, dobio je u postkomunističkoj Srbiji mesto među najvažnijim datumima nacionalne istorije. Mada je on tek 9. jula 2001. godine vraćen među državne praznike – gde se prvi put našao 1913. godine (Popović, 159), i tu ostao kao srpski, a zatim jugoslovenski državni praznik sve do kraja Drugog svetskog rata – svečano obeležavanje Vidovdana već je sredinom 1980-ih godina ponovo zadobilo karakter velikog nacionalnog događaja. Došlo je do obnavljanja versko-političkih narativa i rituala koji idu uz ovaj praznik, odnosno do povratka „vidovdanskog kulta“ koji je, kako je primetio Popović, stvoren u prvoj polovini XX veka (isto, 160).
Studija Evropske asocijacije za regulisanje telekomunikacionog tržišta, pokazala je da zemlje koje ne rade na ubrzanoj digitalizaciji same sebi nanose najveću štetu. Uvođenje brzog interneta otvara i nova radna mesta…
Stari Rimljanin, vladar svijeta u ljudskom tijelu, od slobodnog čovjeka bi postajao rimskim robom samo na jedan način. Dok se zaduživao, bio bi slobodan čovjek. Dok bi trošio posuđene sesterce, još bi uvijek imao svoju slobodu. Sloboda bi polako odlazila sa svakom sestercijom koju bi trošio na hljeb, vino, kocku, žene ili na konje i kočije. Trošio bi, tako, i svoju slobodu. Ako mu rashodi po bilo kom osnovu premaše prihode, e onda... Onda bi, kao i ljudi današnjice, trošio više nego što zarađuje. Kad bi novca nestalo, bogati Patron bi nesretniku dao još. A nesretnik bi se poslije nekog vremena sam vratio po još. I tako sve do trenutka kad bi Jupiteru i ostalim bogovima, pa i svima u Rimu, postalo jasno da zlosretni - nekad slobodan čovjek, ponosni Rimljanin, ni pod razno ne može vratiti ono što je zajmio.
Moje ime je Mali Prgavi Vjetar Koji Kad Zapuše Oduva Magarca sa Susjednog Brda. Ali, u kontekstu pripovijesti, dovoljno je sad da samo kažem da sam Mali Prgavi Vjetar. U mojoj me zajednici ljudi prepoznaju. Mislim, kako i ne bi, kad smo nakon dolaska novog šerifa na vlast od jednog sretnog naroda postali ugrožena manjina, na prostoru manjem od nekadašnje bašte moje babe.