Nastojimo si izgraditi bolju prošlost, misleći da će nam budućnost tako biti podnošljivija. Ustrajmo i uporno, bez obzira na činjenice koje nas šamaraju na putu za bolje jučer. Sve bismo dali da vlastitu prošlost učinimo ljepšom, da svoje postojanje uljepšamo pričom o hrabrosti, poštenju, uljuđenosti, dosljednosti...
Moje ime je Mali Prgavi Vjetar Koji Kad Zapuše Oduva Magarca sa Susjednog Brda. Ali, u kontekstu pripovijesti, dovoljno je sad da samo kažem da sam Mali Prgavi Vjetar. U mojoj me zajednici ljudi prepoznaju. Mislim, kako i ne bi, kad smo nakon dolaska novog šerifa na vlast od jednog sretnog naroda postali ugrožena manjina, na prostoru manjem od nekadašnje bašte moje babe.
Dan bitke između armije turskog sultana Murata i vojske na čijem je čelu bio srpski knez Lazar, koja se odigrala na Kosovu 28. juna 1389. godine, dobio je u postkomunističkoj Srbiji mesto među najvažnijim datumima nacionalne istorije. Mada je on tek 9. jula 2001. godine vraćen među državne praznike – gde se prvi put našao 1913. godine (Popović, 159), i tu ostao kao srpski, a zatim jugoslovenski državni praznik sve do kraja Drugog svetskog rata – svečano obeležavanje Vidovdana već je sredinom 1980-ih godina ponovo zadobilo karakter velikog nacionalnog događaja. Došlo je do obnavljanja versko-političkih narativa i rituala koji idu uz ovaj praznik, odnosno do povratka „vidovdanskog kulta“ koji je, kako je primetio Popović, stvoren u prvoj polovini XX veka (isto, 160).
Stari Rimljanin, vladar svijeta u ljudskom tijelu, od slobodnog čovjeka bi postajao rimskim robom samo na jedan način. Dok se zaduživao, bio bi slobodan čovjek. Dok bi trošio posuđene sesterce, još bi uvijek imao svoju slobodu. Sloboda bi polako odlazila sa svakom sestercijom koju bi trošio na hljeb, vino, kocku, žene ili na konje i kočije. Trošio bi, tako, i svoju slobodu. Ako mu rashodi po bilo kom osnovu premaše prihode, e onda... Onda bi, kao i ljudi današnjice, trošio više nego što zarađuje. Kad bi novca nestalo, bogati Patron bi nesretniku dao još. A nesretnik bi se poslije nekog vremena sam vratio po još. I tako sve do trenutka kad bi Jupiteru i ostalim bogovima, pa i svima u Rimu, postalo jasno da zlosretni - nekad slobodan čovjek, ponosni Rimljanin, ni pod razno ne može vratiti ono što je zajmio.
Studija Evropske asocijacije za regulisanje telekomunikacionog tržišta, pokazala je da zemlje koje ne rade na ubrzanoj digitalizaciji same sebi nanose najveću štetu. Uvođenje brzog interneta otvara i nova radna mesta…
Bosna i Hercegovina je postala projekat manjine, političkih elita i Međunarodne zajednice. Učešće društva je zatočeno među njihovim definicijama. Te definicije određuju, strategijski, što je moguće a što nemoguće, što je izvjesno a što ne, šta može biti, a šta ne može biti, i tako dalje.
JUČER u 17 sati u bosanskohercegovačkoj avliji čuda istekao je rok za prijavu političkih subjekata (mada su poneki samo objekti) koji ulaze u listopadsku bitku za kožne fotelje i nove, luksuzne četvorne metre. Pustilo ih do kasnog popodneva da se najedu i okupaju, da pokušaju presložiti svoje kriminalne redove i sabrati među sobom komadiće nepostojećeg zdravog razuma. Uzalud. U izborni fajt 2010. idu provjereni šupci i kriminalci. Da je ovo iole normalna zemlja s nekorumpiranim pravnim sustavom, samo od ekipe isturene na tim izbornim listama sposobni drotovi bi mogli oformiti nekoliko respektabilnih zatvorskih nogometnih momčadi. Plus kvalitetna klupa i tim vrsnih fizioterapeuta. Crkni mali Maradona.