Genocid nema rok trajanja. Ne znam je li to neko rekao prije mene ili sam to ja izmislio, al’ potpuno stojim iza toga. Posebno opasna stvar, jeste ćutanje o istom.
„Gospodin predsednik Boris”, kako rodbina u pivskom selu Smriječnu zove predsednika Srbije, „najviši je koji dolazi u naš kraj”, ističu oni. Danas, „oko jedan po podne pa nadalje”, stiže najpoznatiji među Tadićima. A u selu i celoj opštini Plužine uzbuđenje. Ne što nikad nisu imali tako visok nivo posete, „no što nikada ne bismo ni imali prioritet”, kažu. Danas će se u selu okupiti Tadići iz Crne Gore i oni rasuti po Srbiji i Bosni. Svi su poziv dobili - da dođu na ognjište. „A kol’ko nas… eeee, ima nas dosta, to je teško za procijenit. Dan će pokazati”, kaže za „Blic” tridesetogodišnji Sveto, kome je Boris Tadić stric.
Nastojimo si izgraditi bolju prošlost, misleći da će nam budućnost tako biti podnošljivija. Ustrajmo i uporno, bez obzira na činjenice koje nas šamaraju na putu za bolje jučer. Sve bismo dali da vlastitu prošlost učinimo ljepšom, da svoje postojanje uljepšamo pričom o hrabrosti, poštenju, uljuđenosti, dosljednosti...
Dan bitke između armije turskog sultana Murata i vojske na čijem je čelu bio srpski knez Lazar, koja se odigrala na Kosovu 28. juna 1389. godine, dobio je u postkomunističkoj Srbiji mesto među najvažnijim datumima nacionalne istorije. Mada je on tek 9. jula 2001. godine vraćen među državne praznike – gde se prvi put našao 1913. godine (Popović, 159), i tu ostao kao srpski, a zatim jugoslovenski državni praznik sve do kraja Drugog svetskog rata – svečano obeležavanje Vidovdana već je sredinom 1980-ih godina ponovo zadobilo karakter velikog nacionalnog događaja. Došlo je do obnavljanja versko-političkih narativa i rituala koji idu uz ovaj praznik, odnosno do povratka „vidovdanskog kulta“ koji je, kako je primetio Popović, stvoren u prvoj polovini XX veka (isto, 160).
Fašizam je postao isprana riječ. Niko više tu riječ ozbiljno i ne shvata. Ranije smo govorili o tome, ali i o zloupotrebi našeg jezika, u tekstovima «Kad mediji odaberu stranu» i «Jezik naš svagdašnji», gdje smo kazali ponešto o pogrešnoj indoktrinaciji naših mladih naraštaja, koji su, zahvaljujući godinama i svojoj mladosti, idealna publika za potkusurivanje domaćih nacionalista koji sjede u foteljama, a svoje nacionalističke ideje prenose u školske klupe.
Dokle ćemo biti, kako reče „budući predsjednik“, ,,kreteni na biciklu“? Dokle će nas karati kućno vaspitanje, skrupule, obziri, ljudskost, savjest i ostale nepotrebne stvari?
Bosna i Hercegovina je postala projekat manjine, političkih elita i Međunarodne zajednice. Učešće društva je zatočeno među njihovim definicijama. Te definicije određuju, strategijski, što je moguće a što nemoguće, što je izvjesno a što ne, šta može biti, a šta ne može biti, i tako dalje.
JUČER u 17 sati u bosanskohercegovačkoj avliji čuda istekao je rok za prijavu političkih subjekata (mada su poneki samo objekti) koji ulaze u listopadsku bitku za kožne fotelje i nove, luksuzne četvorne metre. Pustilo ih do kasnog popodneva da se najedu i okupaju, da pokušaju presložiti svoje kriminalne redove i sabrati među sobom komadiće nepostojećeg zdravog razuma. Uzalud. U izborni fajt 2010. idu provjereni šupci i kriminalci. Da je ovo iole normalna zemlja s nekorumpiranim pravnim sustavom, samo od ekipe isturene na tim izbornim listama sposobni drotovi bi mogli oformiti nekoliko respektabilnih zatvorskih nogometnih momčadi. Plus kvalitetna klupa i tim vrsnih fizioterapeuta. Crkni mali Maradona.