Eko selo «Jugoslavija», blizu Šćepan Polja, i drugi slični nostalgični projekti su jedino što je ostalo od zajedničke zemlje. Kao što vlasnici sela kažu, odlučili su se za to ime jer nikome nije bilo tijesno, niti je ikome išta u Jugoslaviji nedostajalo. Ipak, sličnog mišljenja nisu bili nekadašnji lideri, pa su, uvođenjem demokratije, pokucali na naša vrata mitraljezima, a pozdrave su slali minobacačima, tenkovima, PAT-ovima, PAM-ovima i svim ostalim spravama o kojima smo sve naučili u periodu od '91. do '95. godine, a neki i kasnije.
Nezaposlenost, stambeni i komunalni problemi, borba sa poplavama, loša materijalna situacija... samo je deo problema sa kojima se suočava većina građana RS. Nemoćni da ih sami reše, za pomoć se često obraćaju i opštinskim vlastima, ali retki su oni koji nakon razgovora sa prvim ljudima lokalne vlasti iz njihovih raskošnih prostorija izađu sa osmehom na licu.
Pročitajte 10-i dio putopisa našeg saradnika Siniše Vlaisavljevića koji je uz tehničku pomoć telefona, a uz svesrdnu pomoć svoje mašte i želje za putovanjima, zabilježio ovaj jedinstven i intiman doživljaj svog proputovanja kroz Ekvador, Boliviju, Čile i Argentinu
Danas je godina 2010, august je mjesec, godišnjica je famoznog raspuštanja prijedorskih logora smrti. Putujemo u Prijedor, oboje prvi put, na dodjelu književne nagrade koja nosi ime legendarnog prijedorskog doktora koji je, u slobodno vrijeme, volio pisati. U ovom sjevernobosanskom gradiću trebamo biti 5. augusta, tada su, kažu, dr. Esu Sadikovića odveli iz Omarske da bi ga, vjerovatno isti dan, pogubili skupa sa stotinama drugih Prijedorčana i njihova tijela sakrili pedesetak kilometara od grada u općini Sanski Most
Ugledna hrvatska lingvistica Snježana Kordić svojom nedavno objavljenom knjigom "JEZIK I NACIONALIZAM", u kojoj dokazuje da se u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori govori istim jezikom, razbjesnila je nacionalističke "čuvare" jezičke čistoće. U intervjuu za sarajevsku"Slobodnu Bosnu" profesorica Kordić govori kako je pravo na jezik postalo opravdanje za ekstremni nacionalizam, zašto je purizam za lingviste pogrdan pojam, kako su lektori preuzeli ulogu cenzora..
Ja se ne sjećam rata, jedva malo. Imao sam dvije godine kad je počeo. No, sjećam se kako se s mamom posvađao oko keksa. Dobili smo neki paket i mama je sakrila keks za mene, a on ga je pojeo i napao je što sakriva hranu od njega. Mama je dugo plakala. Ja sam bio gladan i plakao sam s njom. On je zalupio vratima i otišao. Vratio se tek za dva dana. Mama je onda, u ljutnji, zovnula vojnu policiju. Tu noć su ga odvezli. Vikao je, psovao i prijetio. Mama je opet plakala. Tata se s linije vratio za desetak dana. Smirio se. Nije joj uradio ništa. Bio je bez desne šake
Molim vas lepo, koliko se javnih ličnosti kurva po „rijaliti programima” za pare i nimalo ih ne dotiče poguban uticaj tih emisija ne samo na mlado nego na celu naciju – gde je tu taj vajni patriotizam?