Svjedoci smo takođe i pritisaka na medije, pogotovo one nepodobne, kao što su danas u određenim krugovima, «FTV», «Oslobođenje», «Slobodna Bosna» i još neki, na jednoj strani, te «Nezavisne novine», «Glas Srpske», «Dnevni avaz» i njihova izdanja, sa druge strane. Nerijetko možemo čuti kako neko podržava fašizam, kako je «taj i taj» kriminalac, korumpiran, pa čak silovatelj ili ubica, a rijetko se zapitamo ima li za to realnog osnova. Još rjeđe se zapitamo da li teške riječi poput fašizma gube smisao.
Konkretnije, posljednjih mjeseci se u Bosni i Hercegovini vodi oštra debata koja najviše liči na predizbornu kampanju. Strana ima više, a golim okom se najlakše daju prepoznati dvije suštinske strane: ona koja zagovara nacional-politiku i ona koja sebe smatra građanskom opcijom. Ovu drugu, njeni protivnici će prepoznati uglavnom kao Socijaldemokratsku partiju BiH i njene medijske satelite, dok će za ovu prvu neki reći da predstavlja politiku medijskog tajkuna Fahrudina Radončića, koji će na oktobarskim izborima po prvi put izaći među birače, sa svojom Strankom za bolju budućnost, te Milorada Dodika i njegovog SNSD-a.
Biti ili ne biti neutralan
Povodom ovih, uglavnom teških optužbi za fašizam, nacionalizam, lopovluk i mnoge druge realne i nerealne stvari, razgovarali smo sa više medijskih ličnosti. Prva od njih, urednica emisije «Pošteno» na Federalnoj televiziji, Duška Jurišić, za Buku kaže kako ne postoji neutralan novinarski stav, ali da privatna podrška određenoj političkoj opciji takođe ne smije utjecati na rad novinara. Sa ovom tezom se ne bi složila kolumnistica «Dnevnog avaza» i direktorica «Centra za kulturu dijaloga», Sanja Vlaisavljević. Po njenim riječima, «novinar treba biti neutralan», te naglašava da «to piše u svakom priručniku o novinarstvu, a pogotovo u ozbiljnijoj literaturi». Ipak, gospođa Vlaisavljević kaže kako privatni mediji ipak imaju pravo na svoju političku opciju, dok sa javnim servisima to nikako ne bi smio biti slučaj.
Upravo jedan od privatnih medija, «Dnevni avaz», za koji piše i gospođa Vlaisavljević, optuživan je mnogo puta za fašističke izjave, sramnu uređivačku politiku i podršku političarima, kao i za dovođenje na stub srama svih, njima nepodobnih političkih i nepolitičkih ličnosti. Novinar web magazina «Žurnal», Alen Mujkanović, u izjavi za magazin Buka, kaže kako su «fašizam» i slične riječi preteške da bi se koristile za svakoga ko radi u medijima, a ko ne odgovara građanskim političkim strankama, ali da je veoma diskutabilno šta konkretno radi gospođa Vlaisavljević, u određenim slučajevima: «Lijepo je što brani nejake i medijski linčovane, vodi kulturu dijaloga, te ukazuje na pogreške, ali ta ista osoba takođe šuti na tekstove Fadila Mandala o uredniku «Slobodne Bosne», u kojima možete pročitati kako je ovaj silovao i ubio retardiranu malu Romkinju. To nije jedini tekst, ima još more takvih tekstova njenog kolege iz «Avaza»».
Malo je Dežulovića
Da li je u ovoj cijeloj priči presudan novac ili politički ideali, razgovarali smo sa književnikom Andrejom Nikolaidisom, koji ipak malo drugačije gleda na bh. medijsku scenu. On kaže kako su «novinari radnici koji vlasnicima medija donose dobit i kako nema ničeg glamuroznog u novinarskom poslu», te napominje kako «mediji ne postoje da bi «demokratizovali društvo», «podizali stepen poštivanja ljudskih prava» i «širili slobode», nego zato da bi vlasnicima donosili dobit. Novinarski posao je težak i vrlo često prljav.» Dalje kaže kako su novinari ovisni o onima koji ih plaćaju, pa stoga oni brane ekonomske i političke interese vlasnika medija, i da tek poneko, ali taj neko nije tek novinar, ima veći stepen autonomije u medijskoj kući u čijim izdanjima objavljuje tekstove. Po njegovom mišljenju, dešava se i da određeni ljudi rade za medij s čijom uređivačkom politikom se ne moraju složiti, kao recimo Boris Dežulović, koji nije ni iz jednog klana, a zatim kratko dodaje, «Ali malo je Dežulovića».
Na pitanje da li određeni mediji i njihovi novinari ponekad odaberu «svoju stranu», Alen Mujkanović kaže kako su mediji uvijek naklonjeni određenoj političkoj struji ili ideji. Za primjer je dao izjavu dugogodišnjeg kolumniste «Oslobođenja», Gojka Berića koji je rekao da je hrabar onaj novinar koji napiše tekst protiv svog gazde. «Razlika je u tome što određeni novinari rade za tezgu, odnosno onako kako pokrovitelj kaže, dok drugi drže do sebe i stalo im je do novinarske profesije», dodaje Mujkanović. Sanja Vlaisavljević misli kako određeni mediji, posebno u Federaciji BiH, svoje neistomišljenike denunciraju kao fašiste, a riječi poput fašizam, rasizam i nacionalizam se koriste potpuno olako i nepromišljeno. Duška Jurišić, između ostalog, kaže kako ne postoji niti jedan čovjek u BiH koji će reći da podržava fašizam: «Međutim, u ovako teškim prilikama, bilo bi dobro da se svako od nas u javnom, ali i privatnom prostoru, preispita, da li na direktan ili indirektan način podržava diskriminaciju, šovinizam, rasizam i jezik mržnje, što su elementi fašizma.»
Alternative nema – fašisti se mora reći da je fašista
Koliko će (samo)proglašeni fašisti i antifašisti profitirati od ove medijske halabuke, vidjećemo u oktobru. Bosanski lonac se zakuhava i jedno je sigurno: veliku ulogu više ne igraju nacije, nego upravo novac, koliko god se to nekome učinilo apsurdno. Pobrojani političari, preko svojih medija, i direktno, vrlo često optužuju nekoga da je loš pripadnik svog naroda, ovi to uzvraćaju povicima «to je fašizam», onda ponovo čujemo slične ili iste optužbe, i tako ukrug. Koliko će mediji ostati (ne)zavisni, zavisiće i dalje od njihovih gazdi, te profita koji ostvare. Koliko će biti slobode medija, zavisiće i od političkih pobjednika na izborima. Nadajmo se da ćemo izaći iz mraka u kojem se zabranjuju kontakti sa medijima, radi «iznošenja gnusnih laži i neistina». Pitali smo i gospođu Vlaisavljević da nam da komentar o ovome, što je ona odbila, i najavila da će «komentirati takvo što kada bude bilo gdje pročitala komentare o zabrani koju je prije njega dao gospodin Lagumdžija članovima svoje političke partije, a odnosi se na zabranu davanja izjava, ne samo jednom mediju, nego je riječ i o Dnevnom Avazu i Glasu Srpske». Ako pretpostavimo da je ovo navođenje istinito, možemo se zapitati da li opoziciona politička stranka i vlada jednog entiteta imaju ista prava i obaveze.
U političkom magazinu «60 minuta» smo nebrojeno puta čuli kako je neko kriminalac ili fašista. Postavlja se pitanje da li se konstantnim ponavljanjem gubi smisao određenih teških izraza, te da li ćemo ih, kad to zaista bude trebalo, znati prepoznati. Andrej Nikolaidis kaže kako alternative nema: «Fašisti se mora reći da je fašista, ali iskaz više ne proizvodi posljedice, jer su fašisti ravnodušni na jezik. Oni reaguju samo na silu, a ako ste se odrekli nasilja, izgubili ste bitku s fašizmom».
Iz Arhiva BUKE