Čim čujemo da se neko busa u patriotska prsa, da priziva u pomoć napaćenu naciju, znamo dve stvari: da je u pitanju hulja, kojoj je to poslednje utočište, i da treba da čuvamo novčanik.
Izgleda da čovječanstvo ne može bez najavljivanja kraja svijeta. Stalno se navode pojedine godine kada bi, prema raznim predviđanjima, svijet kakav znamo trebao doći svome kraju, a onda kada ta godina prođe, s neopisivom se lakoćom odabire neki novi termin koji će ispuniti povjerenu mu ulogu. Pogledajmo koja su aktualna apokaliptična predviđanja.
Dileme više nema: Međunarodni sud pravde u Hagu saopštiće 22. jula svoje (savetodavno) mišljenje o legalnosti proglašene kosovske nezavisnosti. Ako je suditi po nesputanoj euforiji i razarajućem optimizmu ministra Vuka Jeremića (moguće je da mu je neko došapnuo sadržaj „presude“), nema mesta ni drugoj neizvesnosti. Biće to, kaže on, „trenutak istine“ i, dodaje, „opomena za one u Prištini koji su mislili da jednostrano mogu da menjaju osnovne norme međunarodnog prava.“ Dakle: „istina“ je (ma kakva bila u sudskoj odluci) na „našoj strani“ i kosovski Albanci moraće tu činjenicu da priznaju, da shvate da su poraženi, što, logično, Beogradu pruža maltene neograničene mogućnosti da – ostajući na „opšteprihvaćenom kursu kooperativnosti i fleksibilnosti“ – bira kako će se razmrsiti kosovski čvor.
I kada situacija još nije revolucionarna, u društvima svejedno djeluje živa socijalna imaginacija. No, ona se tada troši na tzv. realne utopije koje, kao i istoimena politika, pokušavaju pokazati da se društvo može utopijski popraviti bez da izađe iz svojih osnovnih ideoloških parametara. Danas te parametre određuje građansko utemeljenje apstraktne, monadne individue i njezin svijet ugovora, kojima ona hoće bitno odrediti svoje odnose spram drugih, sličnih individua, no u kojima ipak može preživjeti djelatno sjećanje na neku bezuvjetnu zajednicu.
SRBIJA je ponekad kao balkanski Janus, istovremeno gleda i u prošlost i u budućnost. Ali budućnost pobjeđuje. 11. jula, Boris Tadić, predsjednik Srbije, odao je poštovanje prema približno 8,000 Bošnjaka, muškaraca i dječaka ubijenih u Srebrenici kada su grad zauzele snage bosanskih Srba prije 15 godina.
Iz Hrvatske turističke zajednice, Ministarstva turizma i lokalnih vlasti izostale su reakcije i isprike zbog otvorenog vrijeđanja srpskih navijača u Splitu i napada na srpske turiste u Vodicama. Do primjerene reakcije nadležnih vjerojatno će doći tek kada neki od uglednijih svjetskih medija (kao što je to prošle godine učinio BBC) udijeli packu Hrvatskoj.
Suština zakonskog rešenja o imovini RS, koji je Narodna skupština usvojila u formi nacrta, jeste da u RS od sada nema imovine BiH, ali da u BiH ima imovine RS - objasnio je u NSRS ministar pravde RS Džerard Selman.
Dvadeset trećeg februara, jedna sedamnaestogodišnjakinja iz Severne Koreje prešla je granicu preko zaleđene reke Tumen i ušla u Kinu, postavši tako istovremeno i izbeglica i begunac. Song-hi (zamolila nas je da je tako nazovemo) je omalena devojka okruglog lica, sa sitnim bubuljicama po čelu. Došla je iz Musana, rudarskog grada, gde je išla u prvi razred srednje škole. Omiljeni predmet joj je bila matematika. Nameravala je da posle mature upiše učiteljski fakultet u obližnjem gradu Hoerjongu. „Nisam najbolja učenica u razredu, ali sam vredna“, kaže ona. Iako je školovanje u Severnoj Koreji navodno besplatno, učenici sami kupuju užinu i knjige, a očekuje se i da svojim nastavnicima daju poklone u novcu, jer su ovi toliko slabo plaćeni da ne mogu da prežive bez dodatnih prihoda. Song-hini roditelji su štedeli za njeno školovanje, pošto nijedan od njena dva brata nije pokazao sklonost ka učenju. „Ako iko iz ove porodice bude išao na fakultet, to ćeš biti ti“, rekao joj je otac.