Prošlo je više od šest mjeseci od poruke predsjednika Hrvatskog društva ekonomista Ljube Jurčića političarima koji su sjedili u prvom redu opatijskog kongresa ekonomista – jesmo li vam lijepo rekli da je model što ga Hrvatska primjenjuje već godinama kriv, da se na svaki način mora prestati sa uvozom, trošenjem i zaduživanjem i oštro krenuti u proizvodnju, štednju i izvoz.
Kada se problemi iz visokih političkih sfera spuste na pojedinačnu razinu, slika je još lošija. Govori o tome kafkijanski petnaestogodišnji sudski proces čija je žrtva srpski povratnik Petar Kunić.
Predsjednik Vlade Republike srpske Aleksandar Džombić razgovarao je u Banjaluci s delegacijom Razvojne banke Narodne Republike Kine, čiji članovi su izrazili spremnost za saradnju sa RS i Investiciono-razvojnom bankom na projektima koje kandiduje taj entitet.
Preobrazba nacije u vječnu kategoriju koja je postojala oduvijek i postojat će zauvijek ima višestruku funkciju. Naciji daje značaj nepromjenjive i zadane biološke činjenice koja tako stiče očinski i majčinski autoritet, a njenu genezu svodi na genealošku bajku čiji početak seže do vremena Seobe naroda pa i ranije. Nacija tako prestaje biti efemerida koja se pojavila u devetnaestom stoljeću i postaje Trnoružica koja je u tom stoljeću probuđena zahvaljujući mučeničkim naporima tadašnje političke i intelektualne elite.
Samo bi naivni mogli pomisliti da će se sada samo promijeniti društveni formati, da će se naša solidarnost naprosto reformatirati u skladu s novim državnim granicama i izmijenjenim ideološkim obrascima, pa da ćemo, eto, biti solidarni samo sa svojom sirotinjom i svojim rudarima.
I veliki filozof 20. stoljeća, Karl Jaspers, po tom je pitanju posve jasan: u svojoj Filozofskoj vjeri oštro i nedvosmisleno osuđuje tu crtu apsolutnosti, proganjanja drugih uvjerenja, agresivnog ispovijedanja, inkvizitorskog ispitivanja drugih, i sve to uvijek uslijed zahtjeva na isključivost apsolutne istine.
Mi ne možemo odložiti borbu protiv totalitarizma dok ga ne budemo razumeli, zato što mi ne očekujemo i ne možemo ni očekivati da ćemo definitivno razumeti totalitarizam sve dok on definitivno ne bude poražen. Razumevanje političkih i istorijskih stvari, pošto su one tako duboko i fundamentalno ljudske, ima nečeg zajedničkog sa razumevanjem ljudi: ko neko suštinski jeste, znamo tek nakon njegove smrti. To je istina starog nemo ante mortem beatus esse dici potest: za smrtnike, konačno i večno počinje tek nakon smrti.
Nije Suljagić zapravo ni loše prošao: kad preseli na bolji svijet ostat će mu 49 godina stogodišnje fetve - što znači da pred sobom ima još cijelu pedeset jednu, a kako je nekidan napunio trideset šestu, ispada da mu je imam Velić dao lijepih osamdeset sedam. Mašallah. Skoro kao Tito.