Buka

Pokoja misleća kuka i motika, ali baš pokoja, ukazala je na neprijatnu činjenicu da je Vlada Srpske poklonila web portalu Press iz susjedne Srbije 25 000 evra da, valjda, revitalizuje sajt. Što će reći da je Džombićeva vlada humanitarnog karaktera i predstavlja ozbiljnog medijskog stranog donatora u Republici Srbiji. Ocijenili su da im je umjesto beskućnika od centra Prijedora do Fukošime preče dati novce Pressu. E, ako su, vala, dobro su!

Predsjednik Tadić skakao je po wimbledonskoj VIP loži za vrijeme finala Đoković - Nadal kao da je na Cecinom koncertu. Kompletan marketinški združeni sastav Demokratske stranke, a sve u sklopu predizborne kampanje, zario je rilice u Novaka Đokovića i drži se pandžicama. Rekao bi čovjek da su pravi pobjednici i prvi na listi ATP Demokratska stranka, Srbija, pravoslavna crkva i prateće falange

Ovo bi imao biti jedan mali ogled iz socijalne parazitologije, koja je – kako sama riječ kaže – znanost o nametnicima.

Počnimo od mog mačka: taj je bio predsjednik mjesne zajednice i ponosni otac bezbrojne mačadije u mirnom predgrađu. Stoga je svakoga proljeća i ljeta dolazio da se žali na krpelje. Prvo sam ih čupao tankim kliještima, a onda mi je neki pametni veterinar sugerirao Frontline. To vam je tekućina koja se mačku nakapa između lopatica i nakon toga tri mjeseca svaki nametnik, buha, krpelj i to, krepa čim ga ubode. Jednostavno.

Nema, na žalost, toga Frontlinea kojeg bi se moglo nakapati među lopatice Novaku Đokoviću, velikom tenisaču. Da ima, cijela bi Srbija ostala bez svojih elita: političke, umjetničke, intelektualne, crkvene itd. Slava je već sama po sebi teret težak koliko i ugodan, ako ne i teži. Još kad vam se natovari čopor političkih i socijalnih parazita i marketinških umjetnika - to postaje strašno. Osim toga, to je ružno i sramotno. Od Novaka Đokovića – ni krivog, ni dužnog – napravili su sveca-zaštitnika i nadomjestak svim svojim neuspjesima. U Facebook napadu na onu neku američku TV komičarku Chelsea Handler (nikad čuo), čak je i srbijanski ministar obrane Šutanovac potegao 'Noleta': pokazat će on njima tko su bili Pupin i Tesla, samo da mahne reketom. Sv. Novak od Wimbledona spasitelj je Srpstva vaskolikog, vjere pravoslavne, sačuvat će im Kosovo, dokaz je rasne superiornosti, pokazat će on MMF-u, proslavio je već Srbiju kao 'brend', je li, a to je tek početak... Onda je neki tabloid Novaku nalijepio brkove i usporedio taj Photoshop-uradak sa slikom Nikole Tesle: eto, molim, vidite li? Pljunuti Tesla.

Kada je sletio prije neki dan u Beograd, bilo je kao kada je drug Tito dočekivao Haila Selasija (cara Afrike i Azije): autocesta bila je zatvorena za sve (u oba smjera!); policajci na motorima ispred kolone, oduševljene mase kliču dok Novak maše s otvorenog turističkog autobusa. Doček ispred Skupštine, svirala se himna, falio je još samo počasni bataljun garde. Cajke su pjevale na bini, sve je bilo divno, televizije su prenosile uživo; zbog njega su nene sjekle vene.

Neka, što ja marim; neka se narod raduje. To me ne smeta. Smeta me, međutim, nametništvo, kićenje tuđim perjem, nisko iskorištavanje tuđeg uspjeha u svrhu vlastitog marketinga. Predsjednik Tadić skakao je po toj wimbledonskoj VIP loži kao da je na Cecinom koncertu. Kompletan marketinški združeni sastav Demokratske stranke, a sve u sklopu predizborne kampanje, zario je rilice u Novaka Đokovića i drži se pandžicama. Rekao bi čovjek da su pravi pobjednici i prvi na listi ATP Demokratska stranka, Srbija, pravoslavna crkva i prateće falange. To je kao da je kojim slučajem nogometna momčad (vrsta?) Sjeverne Koreje pobijedila na svjetskom prvenstvu: tko je zaslužan? Kim Jong Il, Veliki Vođa.

Novak (ni)je Srbija

Uozbiljimo se sada; više nije ni smiješno. Novak Đoković postao je veliki tenisač vlastitim talentom i mučnim radom, uz pomoć obitelji i stanovitih talent spottera s Levanta, koji su ulagali u njega kao u dobru investiciju i bili su u pravu, pa sada dijele profite. Nikakva Srbija niti politička stranka s tim uspjehom nemaju svečano ništa. Običnim ljudima, puku, milo je da je netko njihov postao najbolji tenisač na svijetu i to je normalno. Nije, međutim, normalno – niti je lijepo – uzimati sebi zasluge za taj uspjeh. Država, Crkva, nacionalna inteligencija i estrada nisu za Novaka Đokovića ni čule, a nekmoli nešto učinile dok nije postao netko i nešto u planetarnom tenisu. Onda su se avizali i skočili mu na leđa. Novak i njegova obitelj također su shvatili smisao igre i korist od nje u obiteljskom teniskom obrtu. Oni, naime, imaju stanovite investicijske ambicije u Srbiji. Tako je odjednom zamijećeno da Novak 'ističe nacionalne simbole' (grb i zastavu), pa je prema tome istinski domoljub i Srbenda. Došlo je odmah do povratne sprege: on je naš, mi smo njegovi! E, sad: zaboravlja se da korporacija Đoković svoj novac drži u Monacu, poznatom poreznom utočištu, a – kazat će vam svaki hrvatski poreznik – porez se plaća državi koju voliš, zar ne? Pravo je Novaka Đokovića da voli Monaco (i ja bih na njegovu mjestu), ali to je još jedna slutnja da je domoljublje zapravo industrija. Nagodba kao da je sljedeća: ja vam ističem 'nacionalne simbole', igram u vašim javnim cirkusima i svako malo ponavljam da sam Srbin, a vi to eksploatirajte dalje; novac je, pak, drugo.

Istini za volju, Novak Đoković barem je izbjegao stanovita poniženja. Prije svega zahvaljujući Providnosti koja Borisa Tadića nije obdarila žarkom željom za igranje tenisa, jer da se tak šika. Zamislite da je – kao siromah Goran Ivanišević – još morao igrati tenis sa šefom države! Daleko bilo! Pa da još nakon svega osjeti potrebu da priča kako Tuđman (pardon! Tadić!) sjajno igra!

Novak je Đoković sjajan tenisač, tu dvojbe nema. Pritom je još i pristojan i lijepo odgojen dječak, koji svoje protivnike uvažava i hvali. Do sada nije nijednu krivu riječ rekao i nadamo sa da ni neće. Ove nametnike trpi na sebi jer mora: posao je posao i obrt je obrt.

Mada ponekad pomislim da bi bilo dobro i korisno pronaći taj neki Frontline i za sportaše...

Tromost državnih institucija i nehaj autoprijevoznika snose svoj dio krivice za nestanak Antonije Bilić. Nakon smrti Kristine Šušnjare danak u krvi opet je ubran te umjesto mirenja s kletom sudbom i jobovski strpljivog čekanja pomoći odozgo izgleda da ostaje samo jedno rješenje: jesmo li spremni za samoinicijativu?

Strašno je biti majka ženskog djeteta u okolici Drniša, Sinja ili Trilja. Možeš sjesti i plakati, jer situacija u 21. stoljeću nije puno bolja nego u devetnaestom. Ili još ranije… Što majci Antonije Bilić vrijede sve najsuvremenije tehnike potrage za njenom 17-godišnjom kćeri, što joj vrijede svi zakoni ove države koji u pravima izjednačavaju žene i muškarce, kad je njena Antonija nestala? Ili majci Kristine Šušnjare koja je na strašan način izgubila život? Tih djevojaka nema iz sasvim banalnog razloga, nema ih jer, naime, nema redovitog i dovoljno čestog javnog prijevoza između njihovog sela i obližnjeg većeg mjesta. Autobusne linije su privatizirane pa voze samo tamo gdje im se isplati. Tako – kako se čini - mladima ne preostaje drugo nego da stopiraju i ulaze u auto s nepoznatima. Nema veze što se Antonija nije vraćala kući sa subotnje zabave, nego se sve dogodilo u pol bijela dana…

Danak u krvi

Poznati su svi detalji ovog zadnjeg slučaja nestanka djevojke za kojom se traga već mjesec dana, kao i činjenica da je to u prvom redu posljedica nedostatka autobusnih linija – što je, opet, posljedica nesposobne lokalne uprave, nedostatka novca i općenite nebrige za građane tog, očito zabačenog, dijela zemlje. Poznate su i apsurdne pravne kvake oko izručivanja – odnosno neizručivanja – hrvatskog građanina Dragana Paravinje drugim državama u kojima ga traže zbog sumnje da je već ranije počinio nasilje nad djevojkama. Da o ljudskoj dimenziji priče na stranicama medija ni ne govorimo: svi koji su imali što za reći, a bogme i mnogi koji nisu, rekli su svoje. Od onih koji ne mogu odoljeti da ovaj slučaj ne iskoriste za političku promociju, pa do obitelji, prijatelja i potencijalnih budućih žrtava, jer nemojmo imati iluzije da će se išta pomaći s mjesta ni nakon ovog slučaja. Baš kao što se nije pomaklo nakon silovanja i ubojstva Kristine prije par godina. Da, kratkotrajno je bila uvedena subotnja noćna linija, ali autobus koji je vozio do jedan sat noću uskoro je ukinut zbog - nerentabilnosti.

Dakle, što drugo preostaje mladima nego da stopiraju? A odraslima, pak, da ih puste da na taj način idu u obližnji gradić. Nisu im valjda trebali zabraniti da napuštaju selo? Kako je rekla jedna mlada žena, pa ne možemo svi imati auto.

U mnoštvu tekstova oko ovog najnovijeg slučaja nestanka djevojke zbog nemara nadležnih, bilo onih zaduženih za organiziranje prijevoza građana bilo onih zaduženih za izručivanje kriminalaca, jedan detalj je ostao zanemaren: upravo takve, rezignirane reakcije stanovnika toga kraja, i mladih i starih. Iz razgovora s njima čuje se bespomoćnost. Uvjereni kako se njihova situacija ni dalje neće bitno promijeniti – u čemu su vjerojatno u pravu - oni Antonijin nestanak nazivaju sudbinom, ili, kao rješenje, predlažu da djevojke ne stopiraju! Dok njihovu rezignaciju čovjek lako može razumjeti, ona nikako nije dobra i vodi samo u ponavljanje istog scenarija.

Možda će netko reći da ovo nije pravi čas da se govori o ovoj temi, ali bespomoćnost stanovnika zabačenih sela samo je druga strana ove iste priče u kojoj se, nakon učestalih tragičnih slučajeva, vlast na trenutak trgne i uvede autobus, no autobusna linija propadne i… tu stvar stane. Vraća se na početak. Zašto? Zato što naš čovjek, u selima oko Trilja, Sinja, Drniša, a bogme i drugdje, sjedne i bespomoćno zaključi kako se ništa više ne da napraviti. Zapravo i dalje, pored danka plaćenog krvlju vlastite djece, očekuje da mu vlast - ma kako se ona zvala i ma kojem političkom opredjeljenju pripadala – riješi njegov problem. Zato se nameće nezgodno, ali ozbiljno pitanje: kad iz bilo kog razlog propadne inicijativa vlasti da riješi problem, što čine lokalni stanovnici sami?

Erin Brockovich protiv princa na bijelom konju

Kako je napisao Boris Dežulović, država je suodgovorna u ovom zločinu. Da je izručila Paravinju, Antonija vjerojatno ne bi nestala. Iako ni to nije sigurno… jer bi i dalje stopirala i izlagala se riziku, kao i toliko puta do onog kobnog dana. No što je s odgovornošću samih ljudi kojih se to najviše tiče, ili, da budemo još precizniji, stanovnika sela čija su djeca prisiljena stopirati jer nemaju drugog načina prijevoza? Jesu li smrti djevojaka iz tog kraja uzaludne, jer izgleda kao da nitko ništa nije naučio? Je li im doista stopiranje jedini izlaz? Ne bi li možda umjesto pozivanja na hudu sudbu (a ona se očito odnosi samo na ženski rod!), nakon što su ih institucije vlasti po tko zna koji put iznevjerile, bilo praktičnije i svrsishodnije pouzdati se u sebe same? Jer, kad sve pođe po vragu, ljudima još uvijek preostaje da se sami organiziraju. Da, recimo, roditelji zajednički iznajme i dijele troškove subotnjeg noćnog taksija, da svatko od njih dežura jednom tjedno i razvozi ih, da zajednički organiziraju akciju prikupljanja novaca za kombi – ili da traže sponzora koji bi im ga poklonio – i kojeg će onda sami i voziti prema određenom rasporedu. Da uče djecu da uvijek, baš uvijek stopiraju (ako već moraju) u dvoje ili troje, da djevojke stopiraju zajedno s mladićima – ipak bi to bilo sigurnije, patrijarhalnim nazorima usprkos…

Sjetimo se samo koliko smo se puta svi zajedno divili filmskim junacima koji uzimaju u svoje ruke ne samo svoju sudbinu, nego i živote drugih. Primjerice, stvarna osoba Erin Brockovich. Naša tradicija, koja se temelji na feudalnoj pa socijalističkoj prošlosti, ne poznaje junake koji se angažiraju za boljitak svoje zajednice na takav način. Nije ih ni moglo biti, jer usprkos teoriji samoupravljanja, samoupravljati svojim životima i 'sudbinom' nije bilo dozvoljeno. Zato bi se sada, kada demokratski ustroj države daje takvu mogućnost, trebali probuditi iz tisućljetnog sna i, ne dočekavši princa na bijelom konju, sami se pokrenuti. To, dakako, ni na koji način ne apsolvira vlast za njene propuste…

Mogućnosti da se izađe iz ove, na prvi pogled bezizlazne situacije, ima, traži se samo individualna inicijativa koja je ovom društvu i mentalitetu još uvijek strana. Jer cijena pasivnosti koju plaćaju životima prevelika je, pa makar ti životi bili – samo ženski.

Tekst preuzet sa www.tportal.hr

Predsjednik SNSD Milorad Dodik ponovo je podigao političku prašinu u javnosti. U Palatu Republike Srpske pozvao je sve ministre u Vladi RS iz ove stranke kako bi obavio, daleko od očiju javnosti i novinara, sastanak o njihovom radu.

Poljska kao predsedavajuća Evropskom unijom nastoji da odbrani slobodu kretanja kao jedno od temeljnih dostignuća ujedinjene Evrope i zahteva da Rumunija i Bugarska dobiju konačan termin ulaska u šengenski prostor još tokom septembra.

„Želimo da ta odluka padne na septembarskom zasedanju ministara pravde i unutrašnjih poslova“, rekao je poljskoj televiziji ministar unutrašnjih poslova Ježi Miler.

Ministri će se u Briselu sastati 22. i 23. septembra, ali Poljska želi tu raspravu da započne već na neformalnom ministarskom sastanku u Sopotu 18. i 19. jula, jer očekuje da neće biti laka.

„Ubeđivaćemo zemlje članice da otvore šengenski prostor za obe te zemlje jer nam je još živo sećanje na to kako smo mi nestrpljivo odbrojavali dane do ulaska u šengensku zonu“, kazao je Miler.

U Takmičarski program ovogodišnjeg izdanja Sarajevo Film Festivala u kategoriji dokumentarnog filma uvršteno je 24 filma, koja su izabrana između gotovo 150 prijavljenih dokumentaraca iz regije.

Tabloid “News of the World”, najprodavaniji i sa 168 godina izlaženja najstariji u Velikoj Britaniji, pojaviće se u nedelju poslednji puta na kioscima. Vlasnik Rupert Mardok, medijski magnat, ugasiće kontroverzni list pod pritiskom afere prisluškivanja javnih ličnosti, pomoću kojeg su saradnici ovog tabloida dolazili do ekskluzivnih informacija.

Endi Koulson, bivši urednik, uhapšen je juče u Londonu, dok je na slobodi i dalje izvršna direktorka Rebeka Bruks, koju britanski mediji označavaju kao glavnog krivca za to što će 250 zaposlenih u “News of the World” izgubiti posao.

Alternativa

Mardok, prema pisanju britanskih medija, već priprema alternativu ovom tabloidu, i to u obliku izdanja “Sun on Sunday”, čime bi list “Sun” preuzeo nedeljno šemu “News of the World”. Zanimljivo je da su i Koulson i Bruksova osobe koje su na različite načine povezane sa Dejvidom Kameronom, britanskim premijerom. Koulson, koji je od 2007. bio Kameronov šef komunikacija i u januaru ove godine podneo ostavku na tu funkciju upravo zbog narastajućeg skandala oko prisluškivanja, uhapšen je juče ujutru u Londonu. Njega policija tereti za dva krivična dela - rukovođenje ilegalnim prisluškivanjem mobilnih telefona i plaćanje policijskim službenicima za informacije više od 100.000 funti.

Plaćanje informacija

Rebeka Bruks, izvršna direktorka Mardokove medijske imperije “News International”, redovno sa suprugom posećuje premijerovu kuću u Oksfordširu. Ona je u saopštenju poslatom zaposlenima u tabloidu “News of the World” navela da ne vidi razlog zbog kojeg nije trebalo da podnese ostavku, iako je u jednom od intervjua još 2003. priznala da je ovaj list plaćao policiji ekskluzivne informacije.
U vezi sa najnovijim optužbama za prisluškivanje, koje uključuju i upad u govornu poštu devojčice Mili Dauler koja je nakon potrage pronađena mrtva, Bruksova tvrdi da je zgrožena, ali ne vidi svoju odgovornost u tome.
“Nadam se da shvatate da je nezamislivo da sam ja znala ili, još gore, imala uticaj na ove strašne optužbe”, napisala je Bruksova zaposlenima u tabloidu. Na odluku Ruperta Mardoka, odnosno njegovog sina Džejmsa koji nadgleda poslove medijske imperije u Britaniji, da ugasi “News of the World” uticalo je povlačenje velikih oglašivača iz ovog tabloida.

Utjeha u lokalnom pabu

Zbog odluke Mardokovih bez posla će ostati 250 zaposlenih u listu koji je nekada bio najprodavaniji na planeti, a i dalje ima zavidan tiraž od 2,6 miliona primeraka nedeljno. Razočaranje i neverica bili su vidljivi na njihovim licima kada su u četvrtak saznali da spremaju poslednji broj tabloida, a mnogi su utehu pronašli u alkoholu u pabu koji se nalazi u blizini sedišta “News International”.

Mardokov ugled

Ništa manje dramatično nije bilo ni na uredničkom kolegijumu koji je održan u toku popodneva, na kojem je Rebeka Bruks rekla da je list “Guardian” uspeo u nameri da dokrajči Mardokov tabloid. Ugledni britanski list je prvi objavio informacije o prisluškivanjima. Dejvid Vuding, zamenik urednika ovog tabloida, rekao je da su zaposleni u potpunosti zgroženi otkrićem da je privatni istražitelj koji je radio za Mardokov list hakovao telefone ubijene devojčice, porodica poginulih britanskih vojnika i poznatih ličnosti.

Kameron najavio promene

Premijer Kameron indirektno je pozvao Rebeku Bruks da podnese ostavku zbog skandala, iako je naveo da ne smatra da političari treba da odlučuju o tome ko sme, a ko ne sme da vodi medije. “U ovakvoj situaciji, ja bih prihvatio njenu ostavku”, rekao je Kameron. On je kazao da su u “News of the World”, a verovatno i još negde, praktikovane neke ilegalne i krajnje neprihvatljive stvari i obećao nova pravila kojim će biti regulisan rad britanskih medija.

Autori pokazuju kako na političkoj sceni BiH u posljednjoj deceniji dominiraju radikalni, međusobno isključivi „diskursi nemogućeg“, koji su zatvoreni za konsenzus i koji osiguravaju održavanje postojećih podjela, nepovjerenja i političke stagnacije.

Prema projekcijama iz Ministarstva financija i Hrvatske narodne banke, sljedeće će Vlade u dva mandata morati vratiti gotovo 100 milijardi kuna duga od Hrvatsku sljedeće godine čeka povrat od 14 milijardi kuna.