Buka
Srebrenica:Srpska mitomanija, bošnjačka patetika i hrvatsko ništa
ON NIJE iz Srebrenice. On je iz mjesta koje je pretrpjelo jedno od najtežih etničkih čišćenja Bošnjaka u ratu. Za jednim od onih stolova smo, koji se mjesecima trude da povežu naše prisilno odvojene svjetove u podnošljivu bliskost. Pokušavam složiti taj razbijeni mozaik misli.
Pitam za njegove roditelje. Jesu li, na kraju, otišli u isti grad kao i on. Prekida me jeziv pogled. U tom trenutku za njega više nisam ni puno mlađa osoba koja samo želi popuniti rupe u svom znanju o tom tragičnom vremenu. Na sve tri strane. Za njega više nisam ni ženska osoba kojoj su posve neznani modusi ratovanja, ni skoro nepoznata osoba koja ne može bez kakve dobre staklene kugle i vidovnjaka znati gdje su i u kojem mjestu u konačnici sveg ludila, završili njegovi roditelji. Ne.
On me upravo gleda kao Hercegovku, Hrvaticu, dijete odraslo u jednom drugom svemiru kojeg su dotaknule tek dvije granate. On me upravo gleda i tretira kao pripadnicu plemena koje nema pojma o bošnjačkim stradanjima, njihovim žrtvama, sistematskim klanjima i silovanjima. Kao osobu koja to niti ne želi saznati jer postavlja svoja pitanja kurtoazije radi, u pukotini dosade i vremena dok čeka konobara. U njegovom pogledu hladno je prezentiran sav postratni užas naših naroda i njegove današnje stvarnosti.
Bosanskohercegovački ratni užasi, a pogotovo Srebrenica s godišnjicom masakra usred vrelog ljeta, pravi je pokazatelj u šta smo se to pretvorili. Za višegodišnji talog nakupljen u glavama, ova "tri julska dana" su premalo za čišćenje i pranje naših duša, kojem se obično "katarzično" predamo u tom razdoblju. Odnos prema Srebrenici pomalo je postao i refleksija cjelokupnog pojedinačnog odnosa prema državi Bosni i Hercegovini, njenoj ratnoj povijesti, nemirnoj sadašnjosti i nejasnoj budućnosti.
Ono što je trebalo bar donekle podvući crtu pod tu beskrajno bolnu priču pretvorilo se u sveopći cirkus. Uhićenje i suđenje Ratku Mladiću ima sve predispozicije da postane najluđi reality show naših života. Medijska histerija uspijeva tako monstrumu dati ljudsko lice u liku postarijeg čiče narušenog zdravlja. Pa znamo koje je voćke sadio u kući u kojoj se skrivao, kakve je tapete lijepio iznad dvosjeda, jesu li mu nikli tulipani i koliko je puta pišao u beogradskom pritvoru. Jedino što postaje bitno iz njegovog pojavljivanja pred Haškim tribunalom jest činjenica da mu je hladno po glavi i da mu treba kapa.
Sve to vrijeme pratimo masovne mitinge potpore Čovjeku Prehlađenog Tjemena po Srbiji i Republici Srpskoj. Te ljude uopće ne briga što negdje postoje na tisuće majki čija djeca više uopće nemaju glavu kroz čiju kosu bi se mogli provući prsti. Djeca koja su danas samo kosti, i koje nitko nije pitao je li im hladno, u trenutku dok su ih gole i izgladnjele tukli do smrti. Pojedini ljudi su i danas mitomanski uvjereni da se na dženazama u Srebrenici pokapaju prazni sanduci. Isto kao što, mrtvi-hladni tvrde da je masakr na sarajevskim Markalama ustvari farsa i da su Bošnjaci polili crvenu farbu, pobacali plastične noge i lutke po podu.
Koliko je Srebrenica zapravo prodana i izdana u ratu, ostaje na povjesničarima i kroničarima ratnih zbivanja, na helikopteru koji je izvukao Nasera Orića minutu prije sveopćeg kuršlusa i na Kovačima gdje leži Alija Izetbegović.
Međutim, svakodnevno prodavanje Srebrenice danas, u miru, postalo je zato najbolji bh. izvozni brend. Komemoracija u Potočarima svake godine neodoljivo podsjeća na vašar gdje politički šljam trguje s ljudskim bolom i kostima radi vlastitih taština i pozitivnih poena pred svjetskom političkom kastom. Te hladne birokrate itekako padaju na balkansku lažnu patetiku sklepanu u žurbi na A4 papir. Isto kao što su onomad padali na stvarne smrti koje su se u Srebrenici gomilale iz sekunde u sekundu, a oni, plave pičkaste kacige, nisu ni pomaknuli prstom.
Komemoraciju također željno očekuju i svi ljubitelji dobrih automobila. Muftija Zukorlić tu diktira trendove. Kako u bolidima, tako u inspirativnim natpisima na njihovim staklima tipa onog posljednjeg koji glasi – Mufty. Drugi vjerski bog&batina, Reis Cerić, više verbalist nego automobilist, ovu gužvu uvijek iskoristi za još jedno obračunavanje s islamofobima svih boja i dezena, koji, po njemu, rastu kao gljive poslije kiše. Imao je u vidu i nekakvo tamanjenje istih kroz ovo ljeto, ali akcija je negdje zapela. U višesatnoj najvećoj muci za preživjele Srebrenice, Reisu će se zasigurno pridružiti i ostali vjerski poglavari. Vjerojatno ne ljubitelj malih dečkića, Kačavenda. No, možda svrati kardinal Puljić koji je u po Hrvate nikad gorem Sarajevu, sa malim Izetbegovićem i ugnjetavačem hrvatske izborne volje Valentinom Inzkom, upravo otvorio Napretkov planinarski dom. To što na Trebeviću ima više polarnih medvjeda nego Hrvata u Šeheru, ne sekira puno našeg kardinala. Bitno da on ima najnovije gojzerice.
Godišnjica srebreničkog masakra najbolje dočarava dubinu dna ove zemlje. Licemjernost političkih vođa koji se fotografiraju s bolom tih izgubljenih lica je bez presedana. Jer nas je život naučio da o njima razmišljaju samo onoliko koliko je potrebno da zamakne njihovo blindirano vozilo iz vidokruga Potočara. Ježim se svite u Boss odijelima. Nesretnih žena što im ruke pružaju i mole za pomoć. Za dokazivanje istine. Za dostojanstven život čovjeka koji je preživio kalvariju. Ježim se pare-gutajućih organizacija koje na Srebrenici ubijaju stotine tisuća maraka u svoja njedra iz kojekakvih stranih fondova, a koje nikad ne dođu u ruke onih koji su odlučili hrabro i strpljivo završiti svoj život u tom mjestu, gdje je život ionako stao prije šesnaest godina. Ono što se događa tim ljudima je nevjerojatnost dostojna Guinessa. Način na koji podnose svoje preteške životne križeve je, s druge strane, nevjerojatnost dostojna svih Nobelovih nagrada.
Zlo mi je od onih Bošnjaka koji prostituiraju najveću nesreću svog naroda za ostvarivanje svojih političkih ili pojedinačnih ciljeva. Onih koji bezočno vrednuju ljudske kosti, pa su to stradanje izdigli iznad svih ostalih smrti i stratišta u ovoj zemlji. Zlo mi je od onih Srba koji žive u mitomanskim teorijama zavjera i relativiziranju zločina po kojima su se Srebreničani pobili sami od sebe, a Ratko Mladić uopće nije bio prisutan za vrijeme tih zlodjela. Vjerojatno mu je negdje bilo hladno po glavi. Zlo mi je od onih Hrvata kojima političko ugnjetavanje od strane bošnjačkih lidera oblikuje i njihovo razmišljanje kao čovjeka. I obrnuto.
Jer moglo je uvijek biti i bilo je različitih političkih opcija, ali nikad, pa i u najtežim ratnim danima kad su se kockali s našim životima raširujući karte osvajački, nismo dozvoljavali da politika gramzivih elitista ubije ljudskost u većini nas. Danas nam je to normalno. Suza za Srebrenicu iz Hercegovine, nije. Jebo ti takav život.
Tekst je preuzet sa portala index.hr