Buka

Južni Sudan juče je proslavio prvi dan kao 193. suverena država sveta, posle dugotrajnog pregovaračkog procesa nakon što je, 2005. godine, sklopljen mirovni sporazum sa severnim delom zemlje i okončan višedecenijski sukob, najduži na afričkom kontinentu, u kojem je život izgubilo milion i po ljudi.

Uprkos mirnom razlazu, borci za ljudska prava plaše se reakcije tvrdokornih muslimanskih aktivista sa severa, koji je otkucajem sata u petak u ponoć izgubio tri četvrtine rezervi nafte, žilu kucavicu privrede obeju zemalja.

Posle 38 godina borbi otvoreno je novo poglavlje u istoriji zemlje, sklopljen je mir 2005, a zatim je u januaru ove godine održan referendumu o nezavisnosti. Vlada iz Kartuma u Severnom Sudanu među prvima je priznala novu državu, čime je donekle izglađena podela zemlje koja je do subote bila najveća u Africi. Na slavlje je doputovao i predsednik Sudana Omar al Bašir, protiv koga je Međunarodni krivični sud u Hagu podigao optužnicu za ratne zločine i genocid, i poručio da bivši neprijatelji imaju zajedničke interese i da stoga treba da sačuvaju dobrosusedske odnose.

Zauzvrat Salva Kir, predsednik nove države, ponudio je amnestiju naoružanim grupama koje se bore protiv njegove vlade i obećao da će doneti mir nemirnim graničnim područjima. Analitičari, ipak, strahuju od progona nemuslimana na severu zbog kampanje Bašira, koji smatra da islam treba da bude jedina religija, a arapski jedini zvanični jezik.

Izveštači ukazuju i na mogućnost izbijanja novog građanskog rata ukoliko se ne reše sporna pitanja, pre svega to gde se tačno nalazi granica i kako da se podele sudanski dugovi i prihod od nafte. Iako se ubraja u najnerazvijenije zemlje sveta, gde svako sedmo dete umire pre navršene pete godine, Sudan ima veliko naftno bogatstvo. Analitičari smatraju da će očuvanje stabilnosti, kad splasne praznična euforija, biti veoma teško nakon nedavnih sukoba u Abeji i Južnom Kordofanu, odakle je pobeglo oko 170.000 ljudi.

Južni Kordofan pripada severu i jedina je savezna država bogata naftom koja mu je preostala. Oko 97 odsto godišnjeg prihoda Južnog Sudana potiče od izvoza nafte iz još spornih nalazišta na granici s dosadašnjim neprijateljem. Ranije se nafta ravnopravno delila, ali o tome još ne postoji novi sporazum koji je vrlo bitan za opstanak nove države, pošto „crno zlato“ može da se izvozi samo kroz naftovode koji prolaze preko teritorije severa.

- Ukoliko se ne sklopi novi sporazum, potpuno su realna strahovanja od novog rata - ocenio je Leban Moro, oksfordski đak i profesor na Univerziteta u Džubi.
Mandat misije Ujedinjenih nacija u Sudanu (UNMIS), koja ima 10.000 mirovnjaka sa zadatkom da nadziru primirje iz 2005, istekao je u subotu. Savet bezbednosti je u petak glasao za formiranje nove misije za Južni Sudan (UNMISS) od 7.000 ljudi i 900 pripadnika civilne policije.

O Južnom Sudanu

Južni Sudan je jedna od najnerazvijenijih zemalja sveta: ima najveću stopu smrtnosti porodilja; 84 odsto žena je nepismeno, većina dece ispod 13 godina ne ide u školu.

- Stanovništvo (procena): između 7,5 i 9,7 miliona
-Površina 619.745 kvadratnih kilometara (više od Portugala i Španije zajedno)
- Jezici: engleski i arapski su zvanični, džuba arapski i dinka
-  Religija: hrišćanstvo, animizam, islam
- Pre nego šro je prihvaćeno ime nove države Republika Novi Sudan, razmatrani su nazivi poput Azanija, Republika Nil i Republika Kuš
-  S obzirom na nekoliko stotina jezičkih grupa, Južni Sudan je jedna od lingvistički najraznorodnijih zemalja u Africi
-  Nacionalna himna, usvojena na raspisanom konkursu, sastoji se od četiri kratke strofe i traje nešto više od jednog minuta
-  U novije vreme popularni sportovi su fudbal i košarka, ali je rvanje po tradiciji omiljena zabava
-Uskoro će u opticaj biti puštena nova valuta: južnosudanska funta
- Ne postoji jedno tipično nacionalno jelo; u ishrani dominiraju jela na bazi pasulja, boba, siraka (vrsta žitarice) i kozjeg mesa

Dolazak u ovaj grad u meni proizvodi određenu vrstu adrenalina, jer ja ovaj grad zaista volim, rekao je Padoni.

Dragan Paravinja izjavio je na Sudu Bosne i Hercegovine kako pristaje da ga se izruči Hrvatskoj, međutim vjeruje da neće nikada biti optužen jer nikoga nije ni silovao ni ubio

Sramota, bruka i bezobrazluk, riječi su kojim su predstavnici Partije demokratskog progresa (PDP) ocijenili Nacrt zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju u Republici Srpskoj, koji je entitetska vlada uputila na usvajanje Narodnoj skupštini.

Juniorska košarkaška reprezentacija Srbije izgubila je u finalu Svetskog prvenstva u Letoniji od selekcije Litvanije rezultatom 85:67 (18:13, 21:19, 23:15, 23:20).

Izabranici Dejana Mijatovića imali su u više navrata priliku da dođu do prednosti, međutim prečesto su pravili greške, a Litvanci su u svojim redovima imali neverovatnog Jonasa Valancijunasa koji je postigao ukupno 36 poena.

"Orlići" su u prvoj četvrtini vodili više računa o odbrani, tako da su u napadu zakazali.
S druge strane, ni Litvanci nisu briljirali ne uspevajući da odmaknu na pristojniju prednost.

U drugoj četvrtini viđena je mnogo bolja organizacija igre Srbije a ekipu je predvodio raspoloženi Bogić Vujošević, ujedno i tada najefikasniji u timu sa sedam poena.

Posle serije loših šuteva za tri poena (0/11), Srbija preko Đorđa Drenovca i Nikole Silađija sustiže Litvance na poen prednosti (32:31).
Ipak, umesto da krene u prodor, Drenovac je u ključnom napadu četvrtine pokušao da novom trojkom donese prednost.

Litvanci su to iskoristili za seriju 5-0 nakon koje je selektor Mijatović očitao lekciju košarkašima o tome šta treba promeniti kako bi se došlo do pobede.
U trećoj četvrtini Srbija je čas blistala, čas se brukala na terenu, a na njenom kraju ipak je prevladalo ovo drugo.

Uspeli su Bogdanović i drugovi da sredinom treće deonice sjajnom igrom pod košem dođu do 44:44 a onda je usledio neverovatan pad sačinjen od loših dodavanja, šuteva i pre svega, slabe komunikacije u napadu.

Došli su Litvanci do 62:47, da bi u poslednjoj četvrtini lakim poenima i egzibicijama ubedljivo porazili rivala.

U ekipi Srbije Đorđe Drenovac postigao je 14, Bogdan Bogdanović 13 a Aleksandar Cvetković i Bogić Vujošević po 11 poena.
Bronzana medalja na ovogodišnjem prvenstvu pripala je Rusiji, koja je pobedila Argentinu sa 77:72 (19:19, 16:21, 15:13, 27:19).

Predsjednik Srbije Boris Tadić je izjavio da na godišnjicu "strašnog zločina" u Srebrenici treba iskazati poštovanje nevinim srebreničkim žrtvama, ali i svim stradalim pripadnicima drugih naroda koji su izgubili život tokom rata u bivšoj SFRJ.

Teniska reprezentacija Srbije plasirala se u polufinale Dejvis kupa, u kome će od 16. do 18. septembra ugostiti Argentinu, a za trijumf nad Šveđanima pobrinuo se Janko Tipsarević koji je Mihaela Rideršteda, 297. igrača sveta, savladao sa 6:2, 7:5, 6:3 i tako u Halmstadu poveđao prednost branilaca titule na nedostižnih 3:1 u pobedama, što je potom uvećala predaja meča Roberta Lindšteta Viktoru Troickom.

Tipsarević je odlično počeo četvrti meč ovog četvrtfinala, stigavši brejkom do prednosti od 2:1, a onda je u sledećem gemu, na sopstveni servis, izgubio samo jedan poen i krenuo ka osvajanju prvog seta.

Sjajnim potezima i sa osnovne linije, ali i u pravim jurišima ka mreži, Janko je uz još jedan brejk uvećao svoju prednost sve do 5:1, a prvu deonicu rešio je rezultatom 6:2.

Rideršted je krenuo mnogo bolje u drugom setu, napravivši odmah brejk, a potom je uvećao svoju prednost na 2:0 i imao novu brejk-šansu, no Janko je uspeo da izađe iz teške situacije na pravi način: prvo je smanjio vođstvo rivala, a onda na servis Šveđanina stigao do 2:2.

Borba je nastavljena u sličnom ritmu, ali i uz "čuvanje" sopstvenih servisa sve dok Tipsarević brejkom nije stigao do 6:5, posle čega je iskoristio prvu od tri uzastopne set-lopte.

Uzdrmani švedski teniser je brzo poklekao u trećem setu, dozvolivši brejk pri rezultatu 2:2, a nedugo potom Janko je uvećao svoje vođstvo na 4:2 posle maestralne razmene udaraca prilikom poslednjeg poena. To je i najavilo kako će se završiti ovaj duel, koji je obilovao sjajnim potezima na obe strane, ali je na kraju ipak presudio kvalitet 29. igrača sveta. Tipsarević je sa dve pobede u Švedskoj i najzaslužniji za prolazak dalje, a pritom je i zasluženo prikupio nove bodove za sopstveni plasman na ATP listi.

Do konačnih 4:1 u ovom duelu došlo se posle meča između Roberta Lindšteta i Viktora Troickog. Srpski teniser je izgubio prvi set sa 6:3, drugi je dobio sa 7:5 ostvarivši prvi brejk u poslednjem odigranom gemu, a onda je Šveđanin odlučio da preda ovaj susret.

Predsjednik Tadić skakao je po wimbledonskoj VIP loži za vrijeme finala Đoković - Nadal kao da je na Cecinom koncertu. Kompletan marketinški združeni sastav Demokratske stranke, a sve u sklopu predizborne kampanje, zario je rilice u Novaka Đokovića i drži se pandžicama. Rekao bi čovjek da su pravi pobjednici i prvi na listi ATP Demokratska stranka, Srbija, pravoslavna crkva i prateće falange

Ovo bi imao biti jedan mali ogled iz socijalne parazitologije, koja je – kako sama riječ kaže – znanost o nametnicima.

Počnimo od mog mačka: taj je bio predsjednik mjesne zajednice i ponosni otac bezbrojne mačadije u mirnom predgrađu. Stoga je svakoga proljeća i ljeta dolazio da se žali na krpelje. Prvo sam ih čupao tankim kliještima, a onda mi je neki pametni veterinar sugerirao Frontline. To vam je tekućina koja se mačku nakapa između lopatica i nakon toga tri mjeseca svaki nametnik, buha, krpelj i to, krepa čim ga ubode. Jednostavno.

Nema, na žalost, toga Frontlinea kojeg bi se moglo nakapati među lopatice Novaku Đokoviću, velikom tenisaču. Da ima, cijela bi Srbija ostala bez svojih elita: političke, umjetničke, intelektualne, crkvene itd. Slava je već sama po sebi teret težak koliko i ugodan, ako ne i teži. Još kad vam se natovari čopor političkih i socijalnih parazita i marketinških umjetnika - to postaje strašno. Osim toga, to je ružno i sramotno. Od Novaka Đokovića – ni krivog, ni dužnog – napravili su sveca-zaštitnika i nadomjestak svim svojim neuspjesima. U Facebook napadu na onu neku američku TV komičarku Chelsea Handler (nikad čuo), čak je i srbijanski ministar obrane Šutanovac potegao 'Noleta': pokazat će on njima tko su bili Pupin i Tesla, samo da mahne reketom. Sv. Novak od Wimbledona spasitelj je Srpstva vaskolikog, vjere pravoslavne, sačuvat će im Kosovo, dokaz je rasne superiornosti, pokazat će on MMF-u, proslavio je već Srbiju kao 'brend', je li, a to je tek početak... Onda je neki tabloid Novaku nalijepio brkove i usporedio taj Photoshop-uradak sa slikom Nikole Tesle: eto, molim, vidite li? Pljunuti Tesla.

Kada je sletio prije neki dan u Beograd, bilo je kao kada je drug Tito dočekivao Haila Selasija (cara Afrike i Azije): autocesta bila je zatvorena za sve (u oba smjera!); policajci na motorima ispred kolone, oduševljene mase kliču dok Novak maše s otvorenog turističkog autobusa. Doček ispred Skupštine, svirala se himna, falio je još samo počasni bataljun garde. Cajke su pjevale na bini, sve je bilo divno, televizije su prenosile uživo; zbog njega su nene sjekle vene.

Neka, što ja marim; neka se narod raduje. To me ne smeta. Smeta me, međutim, nametništvo, kićenje tuđim perjem, nisko iskorištavanje tuđeg uspjeha u svrhu vlastitog marketinga. Predsjednik Tadić skakao je po toj wimbledonskoj VIP loži kao da je na Cecinom koncertu. Kompletan marketinški združeni sastav Demokratske stranke, a sve u sklopu predizborne kampanje, zario je rilice u Novaka Đokovića i drži se pandžicama. Rekao bi čovjek da su pravi pobjednici i prvi na listi ATP Demokratska stranka, Srbija, pravoslavna crkva i prateće falange. To je kao da je kojim slučajem nogometna momčad (vrsta?) Sjeverne Koreje pobijedila na svjetskom prvenstvu: tko je zaslužan? Kim Jong Il, Veliki Vođa.

Novak (ni)je Srbija

Uozbiljimo se sada; više nije ni smiješno. Novak Đoković postao je veliki tenisač vlastitim talentom i mučnim radom, uz pomoć obitelji i stanovitih talent spottera s Levanta, koji su ulagali u njega kao u dobru investiciju i bili su u pravu, pa sada dijele profite. Nikakva Srbija niti politička stranka s tim uspjehom nemaju svečano ništa. Običnim ljudima, puku, milo je da je netko njihov postao najbolji tenisač na svijetu i to je normalno. Nije, međutim, normalno – niti je lijepo – uzimati sebi zasluge za taj uspjeh. Država, Crkva, nacionalna inteligencija i estrada nisu za Novaka Đokovića ni čule, a nekmoli nešto učinile dok nije postao netko i nešto u planetarnom tenisu. Onda su se avizali i skočili mu na leđa. Novak i njegova obitelj također su shvatili smisao igre i korist od nje u obiteljskom teniskom obrtu. Oni, naime, imaju stanovite investicijske ambicije u Srbiji. Tako je odjednom zamijećeno da Novak 'ističe nacionalne simbole' (grb i zastavu), pa je prema tome istinski domoljub i Srbenda. Došlo je odmah do povratne sprege: on je naš, mi smo njegovi! E, sad: zaboravlja se da korporacija Đoković svoj novac drži u Monacu, poznatom poreznom utočištu, a – kazat će vam svaki hrvatski poreznik – porez se plaća državi koju voliš, zar ne? Pravo je Novaka Đokovića da voli Monaco (i ja bih na njegovu mjestu), ali to je još jedna slutnja da je domoljublje zapravo industrija. Nagodba kao da je sljedeća: ja vam ističem 'nacionalne simbole', igram u vašim javnim cirkusima i svako malo ponavljam da sam Srbin, a vi to eksploatirajte dalje; novac je, pak, drugo.

Istini za volju, Novak Đoković barem je izbjegao stanovita poniženja. Prije svega zahvaljujući Providnosti koja Borisa Tadića nije obdarila žarkom željom za igranje tenisa, jer da se tak šika. Zamislite da je – kao siromah Goran Ivanišević – još morao igrati tenis sa šefom države! Daleko bilo! Pa da još nakon svega osjeti potrebu da priča kako Tuđman (pardon! Tadić!) sjajno igra!

Novak je Đoković sjajan tenisač, tu dvojbe nema. Pritom je još i pristojan i lijepo odgojen dječak, koji svoje protivnike uvažava i hvali. Do sada nije nijednu krivu riječ rekao i nadamo sa da ni neće. Ove nametnike trpi na sebi jer mora: posao je posao i obrt je obrt.

Mada ponekad pomislim da bi bilo dobro i korisno pronaći taj neki Frontline i za sportaše...

Tromost državnih institucija i nehaj autoprijevoznika snose svoj dio krivice za nestanak Antonije Bilić. Nakon smrti Kristine Šušnjare danak u krvi opet je ubran te umjesto mirenja s kletom sudbom i jobovski strpljivog čekanja pomoći odozgo izgleda da ostaje samo jedno rješenje: jesmo li spremni za samoinicijativu?

Strašno je biti majka ženskog djeteta u okolici Drniša, Sinja ili Trilja. Možeš sjesti i plakati, jer situacija u 21. stoljeću nije puno bolja nego u devetnaestom. Ili još ranije… Što majci Antonije Bilić vrijede sve najsuvremenije tehnike potrage za njenom 17-godišnjom kćeri, što joj vrijede svi zakoni ove države koji u pravima izjednačavaju žene i muškarce, kad je njena Antonija nestala? Ili majci Kristine Šušnjare koja je na strašan način izgubila život? Tih djevojaka nema iz sasvim banalnog razloga, nema ih jer, naime, nema redovitog i dovoljno čestog javnog prijevoza između njihovog sela i obližnjeg većeg mjesta. Autobusne linije su privatizirane pa voze samo tamo gdje im se isplati. Tako – kako se čini - mladima ne preostaje drugo nego da stopiraju i ulaze u auto s nepoznatima. Nema veze što se Antonija nije vraćala kući sa subotnje zabave, nego se sve dogodilo u pol bijela dana…

Danak u krvi

Poznati su svi detalji ovog zadnjeg slučaja nestanka djevojke za kojom se traga već mjesec dana, kao i činjenica da je to u prvom redu posljedica nedostatka autobusnih linija – što je, opet, posljedica nesposobne lokalne uprave, nedostatka novca i općenite nebrige za građane tog, očito zabačenog, dijela zemlje. Poznate su i apsurdne pravne kvake oko izručivanja – odnosno neizručivanja – hrvatskog građanina Dragana Paravinje drugim državama u kojima ga traže zbog sumnje da je već ranije počinio nasilje nad djevojkama. Da o ljudskoj dimenziji priče na stranicama medija ni ne govorimo: svi koji su imali što za reći, a bogme i mnogi koji nisu, rekli su svoje. Od onih koji ne mogu odoljeti da ovaj slučaj ne iskoriste za političku promociju, pa do obitelji, prijatelja i potencijalnih budućih žrtava, jer nemojmo imati iluzije da će se išta pomaći s mjesta ni nakon ovog slučaja. Baš kao što se nije pomaklo nakon silovanja i ubojstva Kristine prije par godina. Da, kratkotrajno je bila uvedena subotnja noćna linija, ali autobus koji je vozio do jedan sat noću uskoro je ukinut zbog - nerentabilnosti.

Dakle, što drugo preostaje mladima nego da stopiraju? A odraslima, pak, da ih puste da na taj način idu u obližnji gradić. Nisu im valjda trebali zabraniti da napuštaju selo? Kako je rekla jedna mlada žena, pa ne možemo svi imati auto.

U mnoštvu tekstova oko ovog najnovijeg slučaja nestanka djevojke zbog nemara nadležnih, bilo onih zaduženih za organiziranje prijevoza građana bilo onih zaduženih za izručivanje kriminalaca, jedan detalj je ostao zanemaren: upravo takve, rezignirane reakcije stanovnika toga kraja, i mladih i starih. Iz razgovora s njima čuje se bespomoćnost. Uvjereni kako se njihova situacija ni dalje neće bitno promijeniti – u čemu su vjerojatno u pravu - oni Antonijin nestanak nazivaju sudbinom, ili, kao rješenje, predlažu da djevojke ne stopiraju! Dok njihovu rezignaciju čovjek lako može razumjeti, ona nikako nije dobra i vodi samo u ponavljanje istog scenarija.

Možda će netko reći da ovo nije pravi čas da se govori o ovoj temi, ali bespomoćnost stanovnika zabačenih sela samo je druga strana ove iste priče u kojoj se, nakon učestalih tragičnih slučajeva, vlast na trenutak trgne i uvede autobus, no autobusna linija propadne i… tu stvar stane. Vraća se na početak. Zašto? Zato što naš čovjek, u selima oko Trilja, Sinja, Drniša, a bogme i drugdje, sjedne i bespomoćno zaključi kako se ništa više ne da napraviti. Zapravo i dalje, pored danka plaćenog krvlju vlastite djece, očekuje da mu vlast - ma kako se ona zvala i ma kojem političkom opredjeljenju pripadala – riješi njegov problem. Zato se nameće nezgodno, ali ozbiljno pitanje: kad iz bilo kog razlog propadne inicijativa vlasti da riješi problem, što čine lokalni stanovnici sami?

Erin Brockovich protiv princa na bijelom konju

Kako je napisao Boris Dežulović, država je suodgovorna u ovom zločinu. Da je izručila Paravinju, Antonija vjerojatno ne bi nestala. Iako ni to nije sigurno… jer bi i dalje stopirala i izlagala se riziku, kao i toliko puta do onog kobnog dana. No što je s odgovornošću samih ljudi kojih se to najviše tiče, ili, da budemo još precizniji, stanovnika sela čija su djeca prisiljena stopirati jer nemaju drugog načina prijevoza? Jesu li smrti djevojaka iz tog kraja uzaludne, jer izgleda kao da nitko ništa nije naučio? Je li im doista stopiranje jedini izlaz? Ne bi li možda umjesto pozivanja na hudu sudbu (a ona se očito odnosi samo na ženski rod!), nakon što su ih institucije vlasti po tko zna koji put iznevjerile, bilo praktičnije i svrsishodnije pouzdati se u sebe same? Jer, kad sve pođe po vragu, ljudima još uvijek preostaje da se sami organiziraju. Da, recimo, roditelji zajednički iznajme i dijele troškove subotnjeg noćnog taksija, da svatko od njih dežura jednom tjedno i razvozi ih, da zajednički organiziraju akciju prikupljanja novaca za kombi – ili da traže sponzora koji bi im ga poklonio – i kojeg će onda sami i voziti prema određenom rasporedu. Da uče djecu da uvijek, baš uvijek stopiraju (ako već moraju) u dvoje ili troje, da djevojke stopiraju zajedno s mladićima – ipak bi to bilo sigurnije, patrijarhalnim nazorima usprkos…

Sjetimo se samo koliko smo se puta svi zajedno divili filmskim junacima koji uzimaju u svoje ruke ne samo svoju sudbinu, nego i živote drugih. Primjerice, stvarna osoba Erin Brockovich. Naša tradicija, koja se temelji na feudalnoj pa socijalističkoj prošlosti, ne poznaje junake koji se angažiraju za boljitak svoje zajednice na takav način. Nije ih ni moglo biti, jer usprkos teoriji samoupravljanja, samoupravljati svojim životima i 'sudbinom' nije bilo dozvoljeno. Zato bi se sada, kada demokratski ustroj države daje takvu mogućnost, trebali probuditi iz tisućljetnog sna i, ne dočekavši princa na bijelom konju, sami se pokrenuti. To, dakako, ni na koji način ne apsolvira vlast za njene propuste…

Mogućnosti da se izađe iz ove, na prvi pogled bezizlazne situacije, ima, traži se samo individualna inicijativa koja je ovom društvu i mentalitetu još uvijek strana. Jer cijena pasivnosti koju plaćaju životima prevelika je, pa makar ti životi bili – samo ženski.

Tekst preuzet sa www.tportal.hr