Predstava nije nikakva ironija na pop-folk muziku. Naportiv, ona je snažna odbrana popularne kulture koja jedina direktno komunicira sa željama i strahovima savremenog Balkanca, zbunjenog u vrtlogu kapitalizma i poslijeratne stvarnosti. Aida Čorbadžić, solistica sarajevske Opere pojavljuje se u ulozi kafanske pjevačice izvodeći fascinantni raspon pjesama od pop-folk hitova do umjetničkih kompozicija.
Može se reći kako je svaki intelektualac koji “javno istupa” odgovoran da raspravu učini složenom: da podseća kako stvari, uglavnom, nisu tako jednostavne kao što se predstavljaju. Međutim, ono što sam zauvek upamtio kao pouku događaja 11. septembra 2001. i potonjih rasprava, jeste sledeće: Nikada, ni u kom slučaju, ne sme se zanemariti ono što je očigledno.
Vašar taštine ili Hajde da se volimo 50 – mogući su nazivi rođendanske proslave nad kojom se, demonstrirajući hronično sljepilo na stvarnost, zgražaju posmrtni ostatci onoga što je nekada bilo društvo u kojem bi dernek u organizaciji Emira Hadžihafizbegovića, možda, zabilježio „prvi Yu tabliod As“, dok bi Damira Nikšića pri pokušaju „okupacije“ Umjetničke galerije BiH, odvelo pravo kod uglednog sarajevskog psihijatra i profesora na Akademiji scenskih umjetnosti Bore Đukanovića. Ne, naravno, da mu prošire znanje, već da mu daju terapiju.
Prezimena ljudi koje u Sarajevu danas pamte samo papirići iznad osigurača su, da se razumijemo, i srpska, i hrvatska, i bošnjačka, i ostala. (Ipak, na vratima pripadajućih stanova zamijenila su ih, po pravilu, bošnjačka.) Sve ih je iz Sarajeva otjerao višak historije. Gusane pločice koje prekriva malter markiraju vrijeme u kojem od ljudi ostaju samo tragovi mastila na požutjelom papiru iznad osigurača.
Bliže se izbori, cenjeni publikume, vreme je za uključivanje političkih mikrotalasnih peći u kojima se podgrevaju tradicionalni predizborni bućkuriši. Da vam pravo kažem, meni je nekako dosadila ova takozvana demokratija. Ja sam, inače, veoma sklon da po nebrojeno puta slušam neku pesmu koja mi se sviđa ili da u više navrata gledam omiljeni mi film. Ali postoji i tu neka granica. Pre ili kasnije dođe do zasićenja. Ne mere više, pa to ti je.
Od novina se ne vidi stvarnost, njihova zadaća je skrivalačka a ne otkrivalačka, važnije je od onog o čemu pišu ono o čemu ne pišu, one su lektira nepismenih, prljav veš posvađanih tajkuna.