Iako je na Sudu Bosne i Hercegovine dokazano da su u periodu od 2003. do 2005. godine tri velike trgovačke firme utajile najmanje 1,1 milion KM poreza, one ni do danas nisu kažnjene zbog toga. Osuđeni su perači njihovog novca, a veletrgovci su nastavili da razvijaju posao, neki od njih i uz pomoć vladinih kredita i javnih poslova.
Pogledajmo samo sada spomenike koji su nastali nakon rata, vidjećemo zapravo tri vrste spomenika koji se međusobno ne razumiju i ne žele da se razumiju, njegujući tri poptpuno različite, u sebi oprečne i prema drugima suprostavljene memorije.
U svijetu poznati bosanskohercegovački privredni giganti više ne postoje. Ostale su tek u tragovima upravne zgrade i zaboravljeni natpisi. Ove, nekada velike privredne sisteme, sa lica zemlje nije zbrisao rat, nego kriminalna privatizacija.
Donosimo vam pregled najvećih građevinskih promašaja na svijetu. Najavljivani su kao arhitektonska čuda, a sada su samo propala čuda. Hotel Ryungyong je najupečatljiviji, ali nije jedini primjer propalih građevinskih projekata na svijetu. Ako je najbolji prikaz istorije razvoja ljudske civilizacije sadržan u građevinama koje su iz te istorije ostale i do danas, onda je i istorija propalih građevinskih projekata ujedno i prikaz civilizacijskih neuspjeha koje smo kroz vijekove trpjeli. Ti promašaji posljedica su raznih faktora – megalomanskih ideja, loših financijskih procjena ili jednostavno promjene društvenih okolnosti.
On, Kusturica, činio je i govorio sve kako bi od onoga što je radio – a režirao je velike filmove i one koji to nisu, no prvih je puno više i svakako više od dva po kojima bi se neko davno Sarajevo, što sam kaže, moglo rekonstruirati – bilo pamtljivije ono što je bio.
Ako je svojedobno Rastko Močnik napisao knjigu “Koliko fašizma?”, pokazujući da se fašizam može obnavljati i u formalno antifašističkom okruženju, onda se mora postaviti pitanje da li u takvom okruženju, ako ga se pasivno servisira kao kod nas, antifašizam uopće ima pravu šansu, dakle – koliko antifašizma?
Slobodni mediji trebaju se osloboditi i države i tržišta. Imamo li medije u privatnom vlasništvu, tada moramo imati stroga pravila o tome koliki dio tržišta pojedinačna kompanija može zauzimati. Trebamo i zahtijevati da velike kompanije imaju niz obaveza spram javnog interesa, a to znači da podupiru manje i nekomercijalne medijske pothvate.