Situacija se znatno mijenja ako pročitamo podatak da je pet djevojčica i jedan dječak u prva četiri mjeseca ove godine nestalo u Republici Srpskoj. Pronađeni su i vraćeni svojim porodicama.
Svaki dan slušam vijesti, svaki dan čitam vijesti, do mene ne dopire onaj zdravi razum da smanjim. Dala sam sebi oduška i rekla sam da ću gledati vijesti u sedam i pola osam naveče, svaka dva ili tri dana. Međutim, ne ide mi.
Ne znam da li ste primjetili, ali društvene mreže su pune dječijih fotografija. Sve su to slatke i simpatične fotografije i nemoguće je da ih ne volite i da vam dječiji obraščići nisu slatki.
U jeku matura, ne može čovjek a da se ne sjeti svoje mature (barem mi „stariji“ hahaha) i briga koje su se tad činile baš velike. Opet zavisi kako kome.
Skuvala sam kafu i sjela na krevet, rješena da "blogujem", kakav izraz za pisanje. Nekako mi djeluje k'o eno me sjela sam malo da "fejzbučim", a zvuči baš čudno. Nego, da se ja vratim po ono po što sam došla *ispijam srk kafe*.
Razmišljam ovih dana dosta o mnogim stvarima, prije svega životu uopšte. Valjda kako je kraj godine, čovjek krene da se preispituje, šta i kako se desilo ovih godina, a sa ovom poslednjom posebno.
Htjela sam vam napisati nešto drugo i onda sam u glavu sebi utuvila jednu paralelu i nema šanse da napišem, to drugo, dok ovo ne završim. Naime, nedavno sam bila na Devetoj regionalnoj naučnoj konferenciji "Vjerodostojnost medija: Borba protiv lažnih vije