Noć se spuštala na prigradsko selo u sjeveroistočnoj Bosni. Po kućama, kućercima i kućerinama palila su se svjetla i svjetiljke a ljudi su im hrlili sa posla, iz njive, iz škole.
Klik, klok, klik, klok- udarale su brzo štiklice od popločani sokak. Klik, klok, klik, klok- jedinom pjesmom koju znaju pozdravljale su jutro i suigrače u tom asfaltnom plesu. Tap, top, tap, top- otpozdravi im par glatkih ulaštenih muških cipela.
Sve tri glave počeše da se smiju, glasno, jezivo. Okupljeni narod osjeti kako im se srca, svijetla i polutamna, lede. Ubrzo se razbježaše kućama. Tu ostade samo čudovište, Sa sve tri svoje glave poče da razgleda zemlju koju je upravo osvojilo.
Godina je 2019. Sarajevom maršira grupa ljudi koja bi drugima da uskrati pravo na postojanje, pravo na slobodu. Mislila sam izignorisati. Mislila sam cijelu ovu stvar izignorisati, prosto stoga jer mi je apsurdno da se o ovome uopšte mora pričati.