Sjećate li se Pave Dadića? Za većinu onih koji čitaju ovaj tekst, odgovor je, pretpostavljam, negativan. Strastveni čitaoci novina, fudbalski fanatici i oni kojima je bliska poetika "Dorinog dnevnika" Đermana Senjanovića, sjetit će se, međutim, ovog nekadašnjeg nogometaša zeničkog Čelika koji je onomad dogurao i do bh. fudbalske reprezentacije. Igrao je Pavo Dadić na utakmici BiH - Hrvatska, a urbana legenda kaže da je u tim uvršten na insistiranje Alije Izetbegovića, e da bi Tuđman vidio da u bh. reprezenataciji ima i Hrvata. Dokazivanje multietničnosti preko fudbalske reprezentacije je, naravno, potpuno pogrešno.
U Hrvatskoj su snažnije socijalne i političke predrasude nego li predrasude po nacionalnoj pripadnosti - pokazuje najnovije istraživanje koje je naručio Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske, Ured pučkog pravobranitelja i Centar za mirovne studije.
"Ubi nas prejaka reč", stajat će jednog dana plural čuvenog Miljkovićevog stiha na velikoj ploči u Memorijalnom centru Potočari, spomeniku nad masovnom grobnicom osam hiljada ubijenih Srebreničana oko kojega će se vrzmati školska djeca iz Banjaluke ili Zvornika, sa učiteljicama srpskog koje će im strogim glasom govoriti o finoj razlici između strašne, rogobatne tuđice "genocid" i tople, domaće riječi "zločin".
Guje i akrepi, Drina u opasnosti, Vehabije, veseli pa tužni Valentin, lopov za dvije marke, loša djeca, Mesićev pakleni plan, hrvatski Albanac, zatvorske ptice, Dizdarevići, troglava prava, Romi i pogromi, Majka država, istegnuti novinar, zatvorski polupansion i štokakvijeh čudesa raznijeh.
- Ta Brankica ima leđa. U ovim našim krajevima, a i drugde, ne možeš to da radiš bez leđa. Ja bih sad trebao biti naivan i verovati kako ona nema leđa. Ma, daj. Nervozno je mutio ionako umućenu kafu, a meni se prevrtala soba išarana rekvizitima koji treba da me ubede da kafić u kojem sedimo nije obična soba gluposti, neiskrenosti, mlitavog građanstva koje je zapravo malograđanstvo, ali lukavi građani opet prave skupocene stolove, saksije, lustere i oblače smrdljivu kafe sobu u taj luksuz i ekstravaganciju, tvrdeći da to više nije sirotinjska malograđanština sa vazama iz kineske prodavnice već ukusno namešteni ugostiteljski objekti. Nisam osetio nikakvo ugostiteljstvo. On je nastavljao:
Novi Beograd više nije spavaonica. Trenutak kada je prestao to da bude prošao je pre petnaest godina. U međuvremenu, marketing tržnih centara, komentari esejista i izjave opštinara i dalje najavljuju NBG kao simbol budućeg Beograda. Muzika, filmovi, drame, proza i poezija tematski okrenute Novom Beogradu sve više ispunjavaju srpsku umetničku scenu.
Protagonist, hipik i gušter, među džombama i rođenim vojnicima je izgubljen u nedostatku logike, u pokretnom prostoru oko njega u kojem ništa nije kao u voljenoj Hercegovini i iz kojeg samo konstantno želi pobjeći. Jer, kako Gatalo kaže: Vojska je kad si prikovan za isto veslo s budalama. Stražar stoji na ulazu u kasarnu da logika ne uđe.