Očekivano, klub Bošnjaka u Vijeću naroda RS je juče donio jednoglasnu odluku o pokretanju zaštite vitalnog nacionalnog interesa na Zakon o referendumu i građanskoj inicijativi.
Iako je emisija „60 minuta“ poznata po svojim oštrim komentarima, nedavno emitovan video klip „Vidimo se u Bileći“, gdje je premjer RS, Milorad Dodik, satirično predstavljen kao Hitler, izazvao je burne reakcije.
U BiH – nikako! Čak i ako imate dobru ideju, prvo se za njeno priznanje morate izboriti izvan svoje zemlje. Kad vam se, i ako se, to dogodi, pomalo vas počnu cijeniti i kod kuće.
Bosna i Hercegovina je, nakon Kosova, država sa najpobožnijim građanima u regiji. Kako su pokazali rezultati Gallupovog istraživanja provedenog na reprezentativnom uzorku u čitavoj regiji, za 76,5 posto građana BiH religija je “važan dio njihovog svakodnevnog života”.
Nama je ovdje svaka politička rasprava o hrvatskom jeziku tako bliska i draga da bismo nesumnjivo, kad bi nam nekim čudom uzmanjkalo aktualnog povoda, isti bez krzmanja i praznog hoda sami izmislili. Toliko se često, naime, u javnosti debatira o statusu hrvatskog jezika i, osobito, njegovim relacijama prema najbližoj rodbini, da se posve neobičnom doima činjenica kako još u dnevnom tisku nije, pored rubrika za unutarnju i vanjsku politiku, crnu kroniku i estradu te sport, ustanovljena i ona za jezik, pa da ga ne guramo baš posvuda, i na vrelo i na mrzlo, tamo gdje s njim ima neke veze i tamo gdje je nikad neće biti ni približno onome što zamišljamo.
Zemlja "izlazećeg sunca" - Japan, od nas udaljena 11 hiljada kilometara predstavlja dalek i nedostižan san za mnoge, no ipak u cijeloj BiH postoji preko 100 srećnika koji su u protekle dvije godine imali priliku da kroz razne vrste edukacionih treninga posjete ovu zemlju u kojoj u savršenoj simbiozi opstaju prirodne carolije i visoka tehnologija.
Kad su početkom devedesetih u humorističkom serijalu „Nadrealisti“ prevodili s crnskog na gorski jezik, s bosanskog na hercegovački, srpski ili hrvatski, ono što je tada bilo nadrealno za Bosnu i Hercegovinu je postalo stvarnost. Više tragična nego komična.
Izlaskom iz kuće svakoga jutra se srećem sa istim ljudima, istim licima, a prilikom eventualnog kraćeg dijaloga i sa istim temama tj. problemima. Da li se radi o klasičnim ličnim frustracijama, pa onda ljudi po automatizmu traže imaginarnog krivca, ili su jadanje i apatija stvarno opravdani, pokušaću što realnije i objektivnije sagledati kroz neke činjenice.