Buka

Da Francuzi vole demonstrirati i štrajkovati – istina je. Ta im oblast posebno dobro leži. Sjetite se samo studentskih protesta 1968. ili onih novijih iz 2006. godine kada je Sorbona bila potpuno blokirana. Nema dana da vam u Parizu, na izlazu iz podzemne željeznice, ne tutnu u ruke neki letak – manifest, peticiju.

Nakon što je Federalna televizija protekle sedmice emitovala prilog o ekspanziji uličnih grafita šovinističkog sadržaja, saopštenjem se oglasila gradska uprava Banjaluke ili kako oni sebe vole nazivati Administrativna služba.

Kao i svaka druga birokratizovana imperija, Republika Srpska mora imati sve pod kontrolom.Vlast mora znati sve, ko, s kim, gdje, kada, zašto, u trouglu ili trapezoidu, na ravnom uzvišenom ili strmom mjestu, parketu ili laminatu, sakriveni PVC ili drvenim roletnama, pod krovom od crijepa, šindre, salonita, na dvije ili četiri vode, ili bez krova.

Ukoliko se sa bilo kim upustite u raspravu oko hapšenja Romana Polanskog u Švajcarskoj, bićete u pravu i vi i vaš sagovornik. Vaša će se rasprava odvući unedogled. Spominjaćete i Kusturicu i Sidrana i Bregovića i Nedu Ukraden, spomenućete i Knuta Hamsuna i Salmana Rašdija.Vaša rasprava neće donijeti nikakvo rješenje.
Čitav je slučaj Romana Polanskog, kako to kod umjetnika obično biva, veoma čudan. Ako su Romana Polanskog uhapsili nakon trideset i dvije godine, možete steći utisak da je u najmanju ruku čovjek vodio koncentracioni logor. Da ne znamo pozadinu cijelog slučaja mogli bi zaključiti kako je Polanski te 1977. godine uvježbavao islamske teroriste ili nešto slično.

Švajcarska, država u koju Polanski redovno dolazi što svi znaju, se odjednom probudila iz sna te je uhapsila proslavljenog režisera na osnovu 31-godine starog američkog naloga za hapšenje. Uhapsili su ga u trenutku kada je išao u Cirih da preuzme nagradu za životno djelo. Uhapsila ga je moralna država Švajcarska, ista ta država koja toliko baštini pravo i pravdu da još uvijek ne provjerava korumpirane diktatore i sve moguće zločince koji u toj zemlji otvaraju svoje basnoslovne bankarske račune.
Na osnovu žalbe Romana Polanskog švajcarski će sud odlučiti da li će ga izručiti Americi.

Stvarno je to čudno. Ljudi mogu pomisliti kako od sad pa za trideset i dvije godine Amerikanci sigurno neće ganjati Bin Ladena takvim intenzitetom kakvim sad progone Polanskog. Ljudi se mogu iznenaditi nad činjenicom da ga je žrtva, tada trinaestogodišnja djevojčica a danas četrdesetpetogodišnja žena amnestirala već nekoliko puta, da je ponovila kako ne želi njegov progon, i da uopšte ne želi sudsko razvlačenje slučaja.
Ne želi da se stari kosturi bude iz ormara i prepadaju njenu familiju.

Kad bi to bilo tako jednostavno.Te 1977. godine je Roman Polanski spavao sa trinestogodišnjakinjom Samantom Gejl, što je i priznao.
Znamo da je to bilo u kući njegovog prijatelja Džeka Nicholsona, što može izgledati kao olakšavajuća okolnost s obzirom na prirodu okupljanja u kućama poznatih na koje se pojavljuju djevojke koje im se nude kao na pladnju. Ko bi očekivao da će i jedna učenica biti u toj kući.

Kako je prenijela američka štampa, iz sudskih spisa je vidljivo da je čitav slučaj izgledao malo drugačije: Polanski je djevojčicu navodno vidio dvaput, jednom je bila sa majkom te je na osnovu toga mogao nešto pretpostaviti.Doveo ju je na snimanje editorijala, uz poneku čašicu šampanjca i opojne materije je sve krenulo s uma niz drum. Navaljivao je na nju, dosađivao joj je, da bi djevojčica na kraju popustila. I dopustila. Oboje su bili pijani, drogirani i nesvjesni svog ponašanja.
Time je započelo više od trideset godina progona Romana Polanskog. Ne radi se ovdje o klasičnoj potjeri koliko o klasičnom bijegu pred zakonom. Zakon kaže da je vođenje ljubavi ili seks sa trinaestogodišnjakinjom zločin.
Svejedno da li mu je sada već odrasla žena oprostila (iako bi to na sudu trebalo igrati ključnu ulogu ). Da li bi pustili otmičare kojima je oprostila osoba koja pati od štokholmskog sindroma?

Sa ove tačke gledišta peticija za puštanje Polanskog na slobodu izgleda pomalo komično.

Isto tako je nepotrebno izjavljivati kako veliki režiser ne smije imati drugačiji tretman od običnog građanina: da je Polanski običan građanin, mogao bi ići u Švajcarsku do mile volje, jer ni pas zbog njega ne bi zajecao.
Zakon je sustigao režisera Romana Polanskog. I vi koji ga branite i vi koji ga kudite ste u pravu. Na sudu je da obradi sve relevantne činjenice i da donese konačni verdikt.

Zato ne ulazite u rasprave o Emiru Kusturici i Abdulahu Sidranu, neka svako od njih dvojice svog kostura probudi sam.

Kosti iz svih ratova, koje svako malo uznemire na nekom stratištu, trebale bi biti zlokobno upozorenje svima. Naš najbolji podsjetnik, personalna i kolektivna lična karta, testament autentičnog ludila. I dok bi na nekom drugom mjestu tako bilo, kod nas naravno nije. Ekshumacije žrtava ovdje služe kao novi razlozi za podjele, uvod u nove debate i pokušaje tumačenja nekada utvrđenih istina.

Teorije zavjere oduvijek plijene pažnju svojih konzumenata sa lakoćom kojom su iznesene. Tvrdnjama koje su proizašle iz „dubokih analiza“ i koje zakratko zainteresuju stručnu javnost u takvoj mjeri, da od količine argumenata i kontrargumenata obični smrtnici doživljavaju totalnu konfuziju da najčesće ni ne znaju kome više vjerovati. Još od egipatskih faraona pa do visočkih piramida, od blaga Kralja Solomona do Blaga templarskog, od Davinčijevog Koda do Dešifriranog Da Vinčijevog Koda, od Anđela i Demona do Slobodnih Masona, od Vaclava Havela do Bin Ladena. Od Bina Ladena do Abu Hamze, od Bina Ladena do Bosne i Hercegovine... I tu malo zastanimo...Bin Laden i mi..Kako dobro zvuči..

Kada su olako izrečene, kada se ne misli ono što se kaže, kao u ekonomiji, riječi gube vrijednost i značenje, devalviraju do potpunog bankrotstva i neprepoznavanja. Ostaju bez pokrića kao propala valuta. Bosnom i Hercegovinom putuju kolone praznih, besmislenih, bezvrijednih riječi stvarajući rezignaciju i defetizam.

Na nedavno održanom samitu hladnoratovske relikvije zvane Pokret nesvrstanih, predsednik Srbije rekao je kako bi kompanije iz bivših jugoslovenskih republika trebalo da zajednički nastupaju na dva ekonomska polja – u građevinarstvu i vojnoj tj. namenskoj industriji. Hrvatski predsednik Stipe Mesić je na to dobro reagovao. Kompanije iz „naših zemalja“, kako je rekao, previše su male da bi se same takmičile na velikim tržištima.