Moj dečko je toliko bogat da ne mora da liže poklopac od euro-krema! – poručuje grafit s nekog sivog zida u nekom sivom naselju negdje na prostoru bivše Jugoslavije. Eurokrem je u gastronomskoj svijesti građanina bivše Jugoslavije ostao zapamćen: a) kao jeftina hrana za djecu; b) kao užina za vojnike bivše JNA; c) kao hotelski doručak za niskosolventne domaće i strane umirovljenike koji su u jadranskim hotelima uglavnom ljetovali zimi.
Policija generalno ima dva cilja: zaštiti živote i imovinu građana. U koje od ove dvije aktivnosti spada cestovno razbojništvo policije, teško je reći. U nedjelju, 17.01.2010. na cesti Banja Luka – Derventa – Zenica – Visoko bilo je raspoređeno, ni manje ni više nego 14 policijskih patrola. Obzirom da ne postoji entitetska koordinacija ovih dviju razbojničkih skupina, zaključak je da djeluju spontano pljačkaški.
Ako su u Bosni i Hercegovini za vrijeme komunističke vlasti vjerska pitanja potiskivana, ratom devedesetih godina ona su opet dovedena u centar pažnje. Sa svim strahotama koje su se desile narodima na ovim prostorima, vjera je izgledala kao logičan izlaz, pa samim tim u Bosni i Hercegovini je postala i neka vrsta pomodarstva.
Ako se 2009. ne može još uvek smatrati godinom prekretnice u srpskom filmu (o tome će suditi vreme - u slučaju da je 2009. bila izuzetak, a ne možda početak nekog novog pravila), pojavilo se nekoliko istinski drugačijih i svežih filmova, pa ne čudi da je ova kinematografija zauzela najviše mesta
Ministarstvo komunikacija i saobraćaja BiH uporno opstruiše raspodjelu 6,5 miliona maraka, koji su odlukom Savjeta ministara BiH usmjereni za digitalizaciju javnih televizijskih emitera u zemlji, radi političkih i finansijskih interesa.
Kada biste o pojavama sa kojima se susreću u toku studiranja razgovarali sa studentima Medicinskog fakulteta u Banjaluci , možda biste se zapitali ko vas liječi. Znate li ko vas liječi?
Svodnica, šoping u Madridu, bijes Majke Prirode, ratoborni deda, Švedska, žene protiv feudalizma, šupačko-junački rat, pliva sve, nabildani zaštitari, leđni bubotci, Duška Jurišić, agresorska djeca, 400 Kuna za po sata, hrana, deke i zemlje daleke.
Bilo je to dve hiljade i pete, na desetogodišnjicu genocida u Srebrenici, kada je grupa nevladinih organizacija predložila „Deklaraciju o Srebrenici“, nakon čega je usledila skupštinska rasprava o jednoj, dve ili tri deklaracije, sa tendencijom da se osude svi zločini.
“Hrvatska je jamac Daytonskoga sporazuma, i kad bi Milorad Dodik referendumom o odcjepljenju srušio Daytonski sporazum, Republika Srpska odmah bi morala nestati. Zato bih vojno prekinuo koridor!”, izjavio je predsjednik Republike Hrvatske i vrhovnik oružanih snaga Stjepan Mesić u neformalnom razgovoru sa skupinom novinara na Pantovčaku. Vjerojatno samo zbog žamora i zvonjave šampanjskih čaša u velikoj dvorani predsjedničkog dvora nije se valjda čulo i kad je Mesić, vidno raspoložen, dodao i to da bosanski Srbi referendumom mogu “iznijeti samo onoliko zemlje koliko su je na prašnjavim opancima i donijeli”.