Sada je već sasvim jasno da se atmosfera u Beogradu polako i smišljeno podgreva za 10. oktobar kada treba da se održi Parada ponosa, Gay Pride. Evo su Dačić i vlada svečano obećali da neće pokleknuti pred pretnjama po javni red i mir, živote i imovinu građana; da će stati u odbranu ravnopravnosti, a protiv diskriminacije manjina; itd. Evo se Dragan Palma Marković odmah užasnuo i zapretio da će kod sebe u kući isključiti televizore, ali i struju - za svaki slučaj; to sa strujom je zanimljivo: kao da nema poverenja u svoje ukućane... Ne bi me začudilo ni da celoj Jagodini isključi struju, pošto je čovek-domaćin, pa su mu svi Jagodinci domaća čeljad.
Sjećanje je čudna stvar i ne priziva se po narudžbi. Uzmimo za primjer rat; iako u kontekstu predizborne kampanje pojedini političari čine sve da svoje biračko tijelo podsjete na rat, to im eventualno uspijeva isključivo na najpovršnijem nivou. Pravo prisjećanje rata, živi povratak u prošlost sa svim detaljima dešava se samo u prustovsko-metafizičkim okolnostima, bez pragmatično-tendencioznog posredovanja politikantskih proglasa i saopćenja.
Nakon što je Generalna skupština UN-a izglasala rezoluciju o Kosovu kojom je Srbija konačno odustala od sna o Kosovu u svojim teritorijalnim okvirima, naš komentator upozorava na opasnost od pregovora s 'figom u džepu' te opasnosti podjele Kosova
Bosna i Hercegovina mora da je prokleta zemlja. Kletvu koja je na nju bačena nisu izgovorile ličnosti koje se, ovisno o regionalnoj podjeli, negdje slave, a negdje kude; kletvu je izgovorila povijest, a povijest su za ovu nesretnu zemlju krojili drugi. Jovan, Ivan i Mujo su, ponizno bivajući podnošcima, klimali glavom i vukli svoj teret.
Otvarajući aktualnu predizbornu kampanju pred neutvrđenim brojem svojih pristalica (neki medijski izvještaji govore o dvije, a neki o čak tri i po hiljade), Haris Silajdžić, predsjednik Stranke za Bosnu i Hercegovinu i trenutni predsjedavajući bosanskohercegovačkog Predsjedništva, govorio je ovako: “Rekli su mi da sam zaljubljen u Bosnu i Hercegovinu. Jesam, priznajem. Svoju zemlju treba voljeti i mi ćemo sarađivati sa onima koji vole svoju zemlju, a s onima koji ne vole BiH nećemo sarađivati.“
Predizborna utrka u Bosni i Hercegovini većini medija u Srbiji nije interesantna, osim ako se ne tiče Republike Srpske. Slika događaja je iskrivljena, nedostaju prave informacije o situaciji u zemljama regije.
Burne reakcije na stavove dr. Snježane Kordić o istovjetnosti hrvatskog i srpskog odvraćaju pozornost od srži nevolja s jezikom: ni vlastita država ni nacija ni vlastiti - čist ili nečist - jezik ne jamče sami po sebi još i pismenost koja ubrzano kržlja. Samo izgleda da to, za razliku od rasprava oko razlika i sličnosti, nikoga previše ne brine
To samo govori u kakvoj zemlji živimo danas... Ovako bi mogao da se sažme zaključak svakog kritičkog novinskog teksta koji tretira aktuelne socijalne, političke i kulturne događaje u Srbiji. Isti ton nemoći karakteriše i kritičko promišljanje u svim zemljama regiona, sa izuzetkom Kosova na kome se i dalje mogu pronaći ostaci pojmova “nada” i “progres”, koji su nevešto zalepljeni na mainstream politički diskurs.