Buka

Grčka nije Lehman Brothers

Priča koja se sada pojavljuje u javnosti, da bi Grčka mogla da bude „sledeći Lehman Brothers“, najvećim delom je prenaduvana. Nema sumnje da će bankrot Grčke biti neverovatno bolan. Ali dok na prvi pogled ova analogija izgleda prikladno – dva bankrotirana, sistemski važna igrača koja traže spasavanje – malo podrobnije razmatranje jasno nam govori da je to poređenje pogrešno.

Švraka glavni tužilac RS

Visoki sudski i tužilački savjet (VSTS) BiH je za glavnog tužioca Republike Srpske izabrao Mahmuda Švraku, potvrdila je portparol ove institucije Marijana Popović.

Rajko Grlić: Vrijeme nacionalnih bubnjara

Socijalizam je, uz svu svoju nekada tešku pojavnost i tu nesreću da se uglavnom primio u siromašnim krajevima polugladnih ljudi koji su nekako željeli zamijeniti svoje živote, ipak imao podlogu koju je naslijedio od utopijskog sna da je kultura, to oplemenjivanje ljudskih života, važno. Ovome našem friškom kapitalizmu XIX stoljeća, koji svi mi „na ovim prostorima“ danas živimo, trebaće makar 150 godina da dođe do onoga odakle smo krenuli i tek će treća generacija svakoga od lopova među kojima živimo, postati dobrotvor, otvarati kina, knjižnice, muzeje...

 

Lucić: Na Drini lutrija

- Ej, Lemi, imaš pedeset miliona maraka sitno?
- Nemam, brate Remi.
- Stvarno nemaš?
- Odakle mi, sve da i imam?!
- Ej, nemoj meni da uvaljuješ te predratne fore, matere ti!
- A šta da ti uvalim, brate Remi?
- Pedeset miliona maraka, reko sam ti.

Konzervativizam, prvi ili posljednji stadij nacionalizma?

Nacionalizam nije emocija koja se može živjeti svakodnevno, ona ljude obuzima na mahove, ona reagira na povode, ona je strateška rezerva zla koja se mobilizira po potrebi. Čovjekova svakodnevica ipak se ne zbiva u naciji nego u porodici: košulja je bliža od kaputa. Je li porodica temelj nacije i države, ili je nacija samo accessory porodice, a država sila koja štiti "porodične vrijednosti"? I što se zapravo krije iza te patetične fraze koju konzervativci koriste kao znak raspoznavanja?

- OGLAS -

Odaberi jednog Hrvata od tri levata

Stanje u Bosni i Hercegovini posljednjih godina neodoljivo podsjeća na prve sapunice s početka devedesetih. Možeš fulati stotinu epizoda, no kad se vratiš ekranu i dalje si sasvim u tijeku zbivanja. Jer zbivanja nema i sve je samo pretakanje beskrajno šupljeg u suludo prazno, dok nam nad glavama ordiniraju sebične autokrate, kronični destabilizatori bolje budućnosti.

Dijalog o Paradoksu ljubavi

Osim u vidu kritike društva konzumerizma i bijednog blagostanja, Bruckner na više mjesta u knjizi problematizira odnos između ljubavi i ideologije-države, osjećanja sreće pojedinca i sreće zajednice. Tako se u jednom poglavlju obrušava na katoličanstvo i komunizam koji su u ime ljubavi provodili tiraniju, nasilje i zatiranje drugih.

 

Odaberi jednog Hrvata od tri levata

Stanje u Bosni i Hercegovini posljednjih godina neodoljivo podsjeća na prve sapunice s početka devedesetih. Možeš fulati stotinu epizoda, no kad se vratiš ekranu i dalje si sasvim u tijeku zbivanja. Jer zbivanja nema i sve je samo pretakanje beskrajno šupljeg u suludo prazno, dok nam nad glavama ordiniraju sebične autokrate, kronični destabilizatori bolje budućnosti.

Bolju budućnost, naime, ne želi niti jedan akter bosanskohercegovačkih političkih elita. Ni legitimni niti nelegitimni. Ako se u tim interesnim, stranačkim lobijima i dogodi poneki "stršač iz lopovskog sistema",  gazde će se vrlo brzo potruditi da mu darivanjem neke funkcijice zauvijek iz donkihotske glave izbrišu bilo kakve primisli o normalitetu među našim zavađenim i zagađenim životima. Bolju budućnost, također, ne želi niti jedan pripadnik Međunarodne zajednice. Jer kad bi pustili to autistično dijete od države iz svojih ruku, automatski bi pustili i zlatnu koku svojih proračunatih zapadnjačkih svjetova. Ovo bure baruta na kojem treniraju, u europskim parametrima unikatnu demokraciju nedemokratičnosti i laži, je jedinstven i nepresušan izvor njihovih financija, a borba sa nama - tronacionalističkim avetima, kasnije u CV-u izgleda neprikosnoveno. Bolju budućnost, istovremeno, ne žele ni nevladine organizacije, taj grozomorno veliki sektor niškorisnih čekača na donacije, papagajskih ponavljača izlizanih floskula na nekorisnim konferencijama u skupim hotelima, gdje u predahu od konzumiranja kanapea i uvozne vode, predstavljaju tisuću i neku po redu studiju po kojoj bi trebalo organizirati rastureno bosanskohercegovačko društvo.

U Lagumdžijinoj tvornici hrvatstva radi se u tri smjene

A rastureno društvo trpi. Podaničkom, naviknutom šutnjom. U tjednu smo mogućeg raspleta ili tek početog zapleta za izbor državnog premijera. Kod nas se nikad ne zna. Vrijeme je u poludjeloj žlibini relativan pojam. Ono što je jedino poznato u čitavoj priči jeste da u toj fotelji koja se četvrta svako nekoliko godina, mora biti Hrvat. Neefikasni kočničari normalne stvarnosti nisu ni ovaj put podbacili u kandidiranju trojca koji juriša na tu poziciju. Tako da imamo Zlatkovog izmišljenog čovjeka-Hrvata Kukića,  Čovićevu ženu-marionetu Hrvaticu Borjanu i Lijanovića, ni čovjeka, a ni Hrvata. Na funkciju koja bi trebala biti okosnica neke „životnije“ budućnosti kandidirani su tako likovi čija su imena u javnosti napravila još dublji i teži jaz. Ako je to uopće moguće.

U Lagumdžijinoj tvornici hrvatstva radi se dakako, u tri smjene i na svim pokretnim trakama. Tu se provjereno može sklepati Hrvat u par minuta, bilo da se radi o nadzorniku haustora ili predsjedavajućem Vijeća ministara. Zlatko ima podobnog za svaku prigodu i svaku poziciju samo da bi zaboravio svoju karijerističku noćnu moru – kroničnu opoziciju. Budući da smo otklon ovog socijaldemokrate od svakog postulata socijaldemokracije davno apsolvirali, ostaje za objasniti da kad naš Zlaja bira Hrvata, on obavezno mora biti najomraženiji u svom narodu (multietnička komponenta ove altruistične stranke), a posebno među HDZ-ovim glavešinama. No kad sve zbrojimo i oduzmemo, i dalje je naravno najbitnija bahato-prljava igra rivalstva između dva verbalno najzavodljivija demagoga na političkoj bh sceni – Lagumdžije i Čovića. Taj egotriperski duel taština i koristoljublja sve drugo baca u sjenu.

Mi smo jarani koji se mogu dogovoriti kad se sreću u birtijama

Dragan Čović – vječno procesuirani, a nikad osuđeni lider u manirama svoje stranke i u Lijepoj i u ovoj Našoj, nije izdao svoje birače. Kandidirajući, kako to obično kod njega biva, sam i bez ikakvih posebnih unutarstranačkih konzultacija, bezličnu i ispraznu Borjanu na otvoreno mjesto u natječaju, zagarantirao je sebi još par ugroženih godina punih kuknjave. Paralelno čemu se gomilaju nimalo ugroženi iznosi na računima, bolidi i vikendice. Borjana bi tako mogla, ako se zainate braća Srbi, postati druga premijerka u dugoj feminističkoj tradiciji ove stranke, gdje su tupave lutke trbuhozboraca, ona i Jadranka Kosor, nadvisile svoje šefove.

Borjana – kancelarka! Oh, kako to gordo zvuči. Od autobusa do premijerke. Gotovo isto moćno kao i Kukić iz Posušja – multietnički spas za nacionalističko društvo. Normalnog čovjeka koji živi stvarnost ove zemlje ovakvi diletantistički pristupi nikad težoj situaciji, šamaraju kao malog majmuna. Jer je svjestan kako je birao kretene kojima je osnovna svrha i cilj podrivanje kaosa. Jer kaos takve jedini drži u orbiti.

Državni premijer mogao je biti polazna točka za građenje neke prihvatljivije stvarnosti. Sa čovjekom koji će biti nositelj novog društva koje će povratiti vjeru u dignitet zemlje na sve tri strane. Bilo bi to lako da nama ne upravlja domaća mafija i strani pokrovitelji njihovih nereda. Bilo bi također lako da mi imamo mudrosti prozrijeti njihove igrice.

Ali mi smo ljudi i jarani koji se mogu dogovoriti kad se sreću u birtijama i na poslovima, no u političkoj stvarnosti smo pičke koje dozvoljavaju da im se prodaju smišljeni šupljaci namazani sa nacionalnim, nogometnim i religijskim otrovom. Na ovakvu količinu podaništva i gluposti mogu nam kandidirati i klauna iz trećerazrednog putujućeg cirkusa. Kao da bi mi išta primijetili.

U potrazi za gradom koji će napokon biti moj

Moj problem nije to što sam otišao, već što teško podnosim svijet u koji sam došao, tačka je oko koje se vrte ovi fragmenti u knjizi koja će vas uvući u taj mikrosvijet, čak i ako spadate u one koji prezrivo odmahuju rukom kad čuju da je to još jedna knjiga o ratu.

 

NAJNOVIJE