Šta povezuje usvojene izmene Zakona o javnom informisanju, trijumfalistička nacionalistička terevenka prilikom otvaranja škole „Srbija“ u samom (epi)centru ratne i ratno-zločinačke politike u BiH 90-tih i najsvežija političko-kalkulantska klackalica oko statusa Vojvodine?
Bit će da vam nije drago što se to opet spominje, ali češki je filmski režiser, oskarovac, hedonist i po vlastitome priznanju - notorna lijenčina, te usput i genij, Jiri Menzel dobio batine usred Dubrovnika, dok je protivno svojoj stvarnoj naravi - radio. Sjećate se sigurno toga: snimao je dokumentarni film u kojemu je samome sebi i svima koji će njegov film gledati - a takvih je sigurno bukadar, kako Čeha i Slovaka tako i drugih Europljana, nastojao objasniti zbog čega tako i toliko voli Dubrovnik i Hrvatsku.
Hitler je obećao bogatim da će ih pritisnuti, a to podijeliti sirotinji. Nijemcima se to sviđalo. Djeca su imala besplatno mlijeko a radnici su besplatno išli državnim brodom čak na Island da bi se odmorili.
U trenutku kada se BiH suočava sa jednom od najozbiljnijih političkih kriza, a odnosi između Kancelarije Visokog predstavnika i vodeće političke partije jednog od entiteta zaoštravaju uzajamnim prijetnjama neopozivih ostavki, s jedne strane, te bespoštednom primjenom bonskih ovlaštenja, s druge, u Guardian-u je gotovo u isto vrijeme objavljen članak naslovljen "Nacionalna supa" koji preispituje ulogu i implikacije dejstvovanja međunarodne zajednice u BiH.
Ono čime se ovaj članak izdvaja od političkih komentara i uvijek novih prijedloga rješenja nemoguće situacije u BiH nije sama tema kojom se autor pozabavio, niti temeljan i metodičan način argumentovanja, već po tome što predstavlja rijedak poziv da se situacija u BiH sagleda sa nešto realnijeg stanovišta, te da se prioriteti određuju u skladu sa potrebama i zahtjevima narodâ koji ovdje žive, a ne na osnovu ciljeva međunarodne zajednice koji su odavno već izgubili smisao.
Premda se zaključci izvedeni u tekstu, nama, koji tu realnost ovdje živimo mogu učiniti toliko mnogo puta izrečenim, i kao takvim, potpuno suvišnima, pomenuti članak nije prošao nezapaženo. Po broju, a naročito sadržaju komentara kojima je propraćen i rasprave koja se odvijala između nekoliko "sunarodnjaka", pokazalo se da BiH zaista nije jedna zemlja, te da postoji više od jedne BiH, svaka od kojih ima različito značenje za one koji u njima žive i koji, bez obzira što govore istim jezikom, tvrdoglavo odbijaju da se razumiju.
Pored nepristrasnog uvida u političku i društvenu stvarnost u BiH, ovaj članak mnogo kazuje o nama samima, o našoj nesvijesti i svojstvenom nam odbijanju odgovornosti, sklonosti ka viktimizaciji i traženju objašnjenja u mitovima, o jazu između nas koji postaje sve dublji i razlikama koje se u ovom trenutku čine neizmirivim. No, kojim će putem BiH krenuti, tj. da li će se naći mudrosti i volje za kretanjem ka nekom cilju umjesto dosadašnjeg stajanja u mjestu, još uvijek nije izvjesno. Koji god put da odabere vjerovatnije je da će oni koji žive u toj zemlji, bez obzira za koji od identiteta će se opredijeliti, konačno dobiti priliku za život neopterećen neophodnošću pripadanja i mogućnost izbora da budu ono što oni žele.
Toliko voljeti, cijeniti i veličati čovjeka za kojeg znaš da je ratni zločinac, ubojica i egoist – dokaz je jednog ozbiljnog kolektivnog poremećaja svijesti. Većina je Balkanaca je od njega oboljela i teško da će ozdraviti. Kad se god nekog ovakvog kao što je Glavaš opravdano osudi, reakcije su sve suptilnije i podmuklije, što je dokaz da je balkanska mržnja trajno stanje.
Na Veliki petak sam hodao praznom Hilandarskom ulicom i snimao grafite, kada me je gospođa, naslonjena na prozor u prizemlju, upitala šta to radim. “Snimam, gospođo. Imate lepu zgradu.”, odgovorio sam.
Univerzalni eksperti iz reda klera o svemu odlučuju, za sve se pitaju, za njih ne važe Ustavi ni zakoni, za njih se izdvajaju novci. Mijenjaju školske programe i udžbenike, sami tuže i osuđuju laike na crkvenim sudovima, uživaju sve društvene privilegije, jednostavnije - ovo je njihova zemlja. Srednjevjekovno načelo jedinstva svjetovne i duhovne vlasti, odnosno Vladara i crkve, čiji legitimitet potiče od istog Stvoritelja, našlo je svoje zakašnjelo utjelovljenje u Bosni i Hercegovini savremenog doba.