Retro-segmenti koji su kroz film vrlo efikasno i umjesno provedeni, odnosno podvrgnuti specifičnoj analizi, predstavljaju naročitu vrijednost i otvaraju nove mogućnosti prevashodno u kontekstu pobijanja neistina koje su posljednih godina razvijale pod patronatom rastućih nacionalizama na prostoru Balkana. Priča o elementima zajedničke prošlosti ipak je jedna od osnovnih smjernica za implementiranje odlučujućeg utiska na planu zbližavanja ljudi koji su se donedavno međusobno besmisleno uništavali.
Da li je uopšte uputno porediti naizgled tako oprečne stvari kao što su dva nacionalizma koja su u prošlosti najčešće bila na dijametralno suprotnim stranama? Jeste, i to najviše zbog ovog naizgled. Komparacija je pogotovo korisna u kontekstu sušte edukacije. Naime, srpski nacionalizam je često bio učenik njemačkog, a sankcije s kojima su se i jedan i drugi suočavali ponekad su dostizale bolan nivo sličnosti, doduše isto tako i neopravdano etiketiranje koje je slijedilo nakon toga.
Radost. Posebno potpuna, nesputana radost, prilično je rijetka pojava na ovim prostorima. Nije ni čudo. Mediji nas svakodnevno rešetaju izvještajima o raznim katastrofama, od ovih naših sitnošićarsko/političkih do globalnih nepogoda. Ali o tome nećemo ovom prilikom.
A u Federaciji, još gore. Kako god okreneš, ispada da si „normalan“ Srbin, da više voliš Bosnu nego picu i pivu. Ne možeš ljudima dokazati da više volim Hercegovinu nego i picu i pivu i Bosnu skupa. I da sam Srbin i ne mrzim ni Republiku Srpsku ni Srbiju, da čitam i Kapora i Ćosića, i to na latinici i na ćirilici.
Projekcije braće Limijer iz 1895. godine svojim prvim kadrovima (radnika koji izlaze iz fabrike i lokomotive koji ulazi u stanicu) simbolično su predskazale tužnu sudbinu novorođene umjetnosti - njeno postepeno ali temeljito svođenje na industriju.
Ukratko, eto, više su dočekom Biljane Plavšić država Srbija i Republika Srpska svojim običnim građanima poslali poruka nego što ih ti građani o Božiću pošalju SMS-om. Kratke su to i jasne poruke, kojima Milorad Dodik i njegovi beogradski sponzori na čelu s najboljim prijateljem Borisom Tadićem poručuju svojim običnim građanima da postoje obični i običniji građani. I oni najobičniji.
Dejan Boljević imao je trideset godina, lijepu ženu, brbljivog i radoznalog sinčića, uređen stan u potkrovlju, dobro plaćen i cijenjen posao, vesele prijatelje, a onda je u to, kao u sliku na vodi, pljusnuo rat, i sve se zamutilo i iskrivilo. Trudnu ženu poslao je sa sinom rođacima u Crnu Goru. U potkrovlje je pala granata, prijatelji su otišli iz grada, posao i kompjuteri ostali u naselju koje su zauzeli Srbi.