Dva državljanina Bosne i Hercegovine, Dervo Sejdić i Jakob Finci, uložili su žalbu Evropskom sudu za ljudska prava jer se, kao Rom i Židov, nisu mogli kandidirati na izborima za predsjednika Republike. Sud je zaključio da je ovaj slučaj primjer diskriminacije po članku 14. Europske konvencije o ljudskim pravima, te presudio u korist tužitelja.
Tko još pamti velike štrajkove? Tko još broji koliko je poduzeća u stečaju, koliko ljudi traži zaostale plaće, uvezivanje radnog staža i izmirivanje obveza za socijalno i mirovinsko. Nitko.
Početkom septembra 2008 godine niko nije bio sretniji od Zdravka i Višnje Pevec i Milorada Dodika. Republici Srpskoj se tad naime ukazala 27 miliona eura vrijedna „investicija“ u vidu najvećeg tržnog centra hrvatske kompanije Pevec. Tog istog dana tri stotine ushićenih radnika spremno je dočekalo građane Banjaluke nudeći im bogati izbor od preko sto hiljada artikala robe široke potrošnje.
Pre 20 godina u BiH se govorio nadnacionalni srpsko-hrvatski jezik. Danas su to tri službena jezika: bosanski, hrvatski i srpski. Komplikovanost, ali i raznovrsnost je prvo što studentima u Nemačkoj padne na um o BiH.
Poreska uprava Republike Srpske, na zahtjev Vlade RS, obustavila je prinudnu naplatu od neurednih poreskih obveznika koji ukupno duguju više od osam miliona KM, saznaje Capital.ba. Inspektori su suspendovali svoje odluke o blokadi bankarskih računa kod 13 poreskih obveznika, među kojima i jedne banke (Pavlović International Banka Bijeljina).
Lisabonski ugovor Evropske unije kao demokratske političke zajednice ozakonio je individualna temeljna ljudska prava i građanske slobode Evropljana, dakle Evropljana kao pojedinaca, a ne kao skupine, na primjer kao evropskoga puka ili demosa, koji kao takav još ne postoji.
Gotovo cijelih petnaest godina prošlo je od potpisivanja Daytonskog sporazuma, i sve od tada najveći svjetski i domaći politički umovi promišljaju kako temeljito pokidanu Bosnu i Hercegovinu - zemlju "razvučenog mozga", razorene svake centripetalne sile i unutarnje supstance - ponovo uključiti u europski politički i kulturni prostor.
Nesloboda medija, ako ćemo pravo, ipak je normalna stvar. Novinari se po definiciji rađaju zasužnjeni - jer je društvo u pravilu takvo, jer se nesloboda reproducira po matrici od obitelji nadalje - a onda se možda i razviju do slobodnog bića. Nije to naša posebnost, nego globalno načelo. Postoje bolja i gora društva, ali svi dijelimo iste fizikalne i društvene zakonitosti, nema izuzetih od temeljnih principa. Slobodan medij ne nastaje sam po sebi i ne treba ga takvim a priori očekivati