A doći će i Septembar ! Već 400 godina ne pričam sam sa sobom i nedostajem si jako. Bilo je to juče, kad sam shvatio da nikad neću ozdrviti, kad sam shvatio da moram sebe pronaći, da se moram susresti sa samoslikom i završiti dramatizaciu ove predstave, jer neće biti nikog kome ću nedostajati, uzalud šizofrenija, dijabetizam i alkoholizam, poslije mene sve počinje, osim mene. Šta će mi samopoštovanje i sećanje? Bio jednom jedan not so working-class junak?
Danas se nisam probudila sa željom da spasim svijet. I nisam se nasmiješila na tu rečenicu kao što sam obično znala da činim jer me ona asocira na TBF i stihove njihove muzike koju volim.
Siguran sam da će se čitalac ove priče pitati ko sam ja. Prednost pseudonima je upravo ta da mogu da kažem ono što mislim, a da me niko ne osuđuje. Uostalom, moj identitet i nije toliko važan. Ja sam prosečna individua, mlađi član ljudske populacije i osećam potrebu da ispričam jednu priču. Jer, kao što sam rekao, konačno mogu da kažem ono što mislim.
Svaki put kad se za praznike okupi porodica ili kad posjetim starije ljude na dnevnom redu se obično nađa tačka na kojoj se pregledaju stare fotografije.
Banja Luka je 22. aprila/travnja proslavljala 63. obljetnicu njezina antifašističkog oslobođenja. Ovaj dan ona obilježava kao svoj praznik – praznik Dana grada. Veličina i značaj ovakvog događaja i dešavanja predstavlja primjeran povod da se vidi do kud je Banja Luka došla u tom periodu i što ona zapravo nakon toliko godina poslije Drugog svjetskog rata postulira.