Nakon što sam dobila informaciju da će ove subote SDS imati svoju konvenciju i da će, kao i SNSD, zauzeti parkinge u zoni jedan centra grada Banjaluke kako bi njihovi visoki i niži funkcioneri, te pristalice iz opština udaljenih od Banjaluke, imali neometanu mogućnost parkiranja, smatram njihovu politiku licemjernom, u najmanju ruku. Zar je moguće i pomisliti da mi ovdje imamo nekakvu opoziciju?
Biciklista Mladen Milaković i danas osjeća posljedice teških tjelesnih povreda koje je zadobio na jednoj od centralnih banjalučkih saobraćajnica, gdje ne postoji nikakva biciklistička infrastruktura. Prije pet godina, od udarca automobila slomljena mu je lobanja, imao je potres mozga i kratkotrajnu amneziju, te zadobio brojne ožiljke po cijelom tijelu.
Blagajnica jednog sarajevskog kina u centru grada, koje najavljuje premijeru filma „Princ of Persia“, kaže da se lošija kopija ovog filmskog hita može naći na obližnjoj pijaci Sirano. Njen savjet je da se, ipak, sačeka premijera u njihovom kinu.
Uprkos Zakonu o zaštiti potrošača BiH, 18 udruženja potrošača, koliko ih ima u Bosni i Hercegovini, tvrdi da se on ne poštuje. Sadašnju situaciju u tom polju opisuju kao haotičnu.
Središnja misao romana Braća Karamazovi Fjodora Mihajloviča Dostojevskog glasi: „Život zavoljeti više nego smisao njegov. Neizostavno tako, zavoljeti ga prije logike, i tek tada ću mu i smisao shvatiti.“ To je misao glavnoga junaka, Aljoše Karamazova, koji je odgojen u manastiru i odlazi u svijet kako bi svoje kršćanske ideale realizirao u iskušenjima života. Proći će kroz sve užase i radosti života, ali te se misli nikada neće odreći ili je pak podrediti nečemu drugome, pa makar se to drugo predstavljalo kao Smisao Života.
Nađemo se na "Fejsu“, čuvena rečenica među mladima gotovo da je zamenila doskorašnje „ćao“ ili „vidimo se večeras“, jer je prema svim istraživanjima „fejsbukovanje“ postalo najpopularniji način međusobne komunikacije.
Vrhovni sud Grčke odbio je zahtev Srbije za ekstradiciju Simeona Vilovskog i on je pušten na slobodu, izjavio je za B92 njegov branilac Branislav Tapušković.
Suočen s birokratskom tupošću i kompanijskim klanovima, bosanski film mogao bi nestati u trenutku, na isti način na koji se i pojavio - osvojivši u nekoliko godina najvažnije svjetske filmske nagrade
Tobože je prešno braniti čovjeka protiv tehnologije našega stoljeća. Čovjek bi trebao izgubiti vlastiti identitet kako bi kao zupčanik stupio u beskrajnu mašineriju gdje se vrte stvari i ljudi. Odsada bi egzistirati značilo isto što i iskorištavati prirodu; no u vrtlogu se toga poduzeća koje proždire sebe samog ne bi trebala očuvati niti jedna stalna točka. Samotni šetač koji se šeće po zemlji, uvjeren da pripada samo sebi, trebao bi doista biti samo klijent hotelske i turističke industrije, prepušten, bez svog znanja, izračunima, statistikama i planovima. Nitko ne bi egzistirao za sebe.