Za veliku slavu velika kazna, kaže De Gaulle. U slučaju Gorana Milića, ta često citirana dosjetka ne vrijedi. U četrdeset godina karijere Milić je bar 30 godina bio silno slavan, ogorčio je brojne ljude, promijenio više ideoloških košulja nego Aleks Grdić grudnjaka, pa ipak od velike kazne nema ni “K”. Nekoliko godina medijskog ostracizma nakon Yutela, nešto neugodnog vucaranja po časopisima obavještajnog podzemlja, nadzemlja i bezumlja, mučno dokazivanje pravovjernosti, pokoja ne sasvim laka godina podstanarstva i to je uglavnom to. Nije mu nakon odlaska iz Beograda i Sarajeva bilo lako, ali nije to bilo ni žrtvovanje svetog Lovre, ako ćemo pravo. Ne dao bog većeg zla. Jer, u druge prazne kućice Milićeve biografije valja upisati i druženja s Carterom, Titom, Bushom, Markovićem, Tuđmanom, New York, London, Azurnu obalu, Madrid…
Ljude koji su se potpisali za referendum podržavam zbog toga što se već godinama traži samo od određenih slojeva stanovništva. Ista je navika bila u socijalizmu. Mi smo dugo živjeli u tom sistemu, bez obzira što danas živimo malo drugačije, neke stare navike su ostale.
Meni definitivno nisu baš najjasniji odnosi između lokalnih distributera i emitera, a nije mi očigledno jasno ni šta se to dešava na planu promocije filmova koji nam dolaze u bioskope, ali da nije bilo G-a, ja ne bih ni znao da je u Beograd stigao film koji me je od svih najavljivanih holivudskih letnjih hitova možda i najviše interesovao.
Čim čujemo da se neko busa u patriotska prsa, da priziva u pomoć napaćenu naciju, znamo dve stvari: da je u pitanju hulja, kojoj je to poslednje utočište, i da treba da čuvamo novčanik.
Izgleda da čovječanstvo ne može bez najavljivanja kraja svijeta. Stalno se navode pojedine godine kada bi, prema raznim predviđanjima, svijet kakav znamo trebao doći svome kraju, a onda kada ta godina prođe, s neopisivom se lakoćom odabire neki novi termin koji će ispuniti povjerenu mu ulogu. Pogledajmo koja su aktualna apokaliptična predviđanja.
Dileme više nema: Međunarodni sud pravde u Hagu saopštiće 22. jula svoje (savetodavno) mišljenje o legalnosti proglašene kosovske nezavisnosti. Ako je suditi po nesputanoj euforiji i razarajućem optimizmu ministra Vuka Jeremića (moguće je da mu je neko došapnuo sadržaj „presude“), nema mesta ni drugoj neizvesnosti. Biće to, kaže on, „trenutak istine“ i, dodaje, „opomena za one u Prištini koji su mislili da jednostrano mogu da menjaju osnovne norme međunarodnog prava.“ Dakle: „istina“ je (ma kakva bila u sudskoj odluci) na „našoj strani“ i kosovski Albanci moraće tu činjenicu da priznaju, da shvate da su poraženi, što, logično, Beogradu pruža maltene neograničene mogućnosti da – ostajući na „opšteprihvaćenom kursu kooperativnosti i fleksibilnosti“ – bira kako će se razmrsiti kosovski čvor.
I kada situacija još nije revolucionarna, u društvima svejedno djeluje živa socijalna imaginacija. No, ona se tada troši na tzv. realne utopije koje, kao i istoimena politika, pokušavaju pokazati da se društvo može utopijski popraviti bez da izađe iz svojih osnovnih ideoloških parametara. Danas te parametre određuje građansko utemeljenje apstraktne, monadne individue i njezin svijet ugovora, kojima ona hoće bitno odrediti svoje odnose spram drugih, sličnih individua, no u kojima ipak može preživjeti djelatno sjećanje na neku bezuvjetnu zajednicu.
SRBIJA je ponekad kao balkanski Janus, istovremeno gleda i u prošlost i u budućnost. Ali budućnost pobjeđuje. 11. jula, Boris Tadić, predsjednik Srbije, odao je poštovanje prema približno 8,000 Bošnjaka, muškaraca i dječaka ubijenih u Srebrenici kada su grad zauzele snage bosanskih Srba prije 15 godina.